Piše: Nisad Selimović
Jedan od najpopularnijih doku-reditelja današnjice, i najvjerovatnije onaj koji pravi najzabavnije filmove među njima, usudio se ovaj put drznuti u samu srž američkog društva i ono što ga čini takvim kakvo jeste – u ekonomski sistem zvani kapitalizam. Michael Moore ne bira svoje teme tek tako i slučajno, on u stvari snima filmove za narod i o narodnim problemima, samo bez ikakvog meškoljenja ili prenemaganja, on naziva stvari pravim imenima. Ponekad je to preočito i isuviše jednostrano, ali ko će mu zamjeriti? Njegovi filmovi su pučka zabava, a govore protiv vlasti. Ovaj najnoviji, dakle, govori o kapitalizmu. Ljubavna priča, kako je on to nazvao, i ovaj put polazi iz Flinta, rediteljevog rodnog gradića, gdje je sve propalo i gdje okoliš izgleda kao da je smješten u zemlju trećeg svijeta. Prije samog uvoda – prolog: kratki erudirani film o Rimskom carstvu i kako je propalo, iznutra. Uz slike Cezara, vidimo slike Busha Jr., i uz borbe gladijatora kao narodne igre, gledamo UFC fight u kavezu. “Po čemu će naše društvo pamtiti”, lamentira nad pokretnim slikama Moore, i upoređuje mačku koja je naučila puštati vodu u toaletu sa dugačkim snimkom deložacije jedne prosječne američke porodice, koja nije uspjela platiti hipoteku na kuću.
Kapitalizam: Ljubavna priča; reditelj: Michael Moore; 2009.
IMDb rejting: 7.4/10
Rotten Tomatoes rejting: 75%
Odatle sve kreće. Sa hipotekom i zaduženjima građana. Moore ubacuje i izbledjele crno-bijele propagandne snimke iz pedesetih, kada je začet kapitalizam, koji suglasno govore da je to doba koje će donijeti blagostanje svim Amerikancima. Šezdeset godina poslije, Moore maše dopisom privatne agencije koja procjenjuje dobit jedne od najvećih američkih bankovnih grupacija. Dopis jasno kaže – cilj je postignut, 1% populacije živi bogato, ostalih 99% živi da bi obezbijedilo bogatstvo pomenutoj manjini. Nadalje se redaju, kao i u svakom Mooreovom filmu, svjedočenja i dokazi protiv vladinih agencija i golemih korporacija, koji čine sve da bi se ljudi na vrhu obogatili, i ne čine ništa da ostalima bude išta bolje. Neka od tih svjedočenja su potresna, kao ona o tajnim polisama životnog osiguranja koje kompanija sklapa sa osiguravajućim kućama, a bez znanja uposlenika. Što ranija smrt uposlenika znači višu dobit kompaniji, i u većini slučajeva, mrtav uposlenik kompaniji znači više nego živ. Biću okrutan i pojasniću: recimo radite i zadovoljni ste, i vi i porodica. Dobijete smrtonosnu bolest, pređete na vječna lovišta u roku od pola godine dana, kompanija naplaćuje polisu u iznosima preko milion maraka, a vaša porodica ne dobija ništa.
Naravno, Moore direktno cilja na tako jasne, izričite i, čini se, neoborive dokaze. On cilja na mijenjanje svijesti javnosti, te na kraju filma obavija cijeli Wall Street trakom na kojoj piše “mjesto zločina”, dere se preko megafona “U ovoj zgradi je počinjen zločin. Ovo je civilno uhićenje, izađite i napustite zgradu”, te poziva preko odjavne špice narod da učini nešto. Bilo što. Donekle prebanalno, ali vrlo jasno čak i za one koji vjeruju u sistem koji vam donosi samo brige i bogati one koji vuku konce. Novac koji vi dobijete za svoj rad, potrošićete na ono što vam je neophodno da biste radili opet sutra. Moore čak nudi i rješenje u vrlo jasnoj i otvorenoj podršci novom američkom predsjedniku. Naravno, napokon je dočekao da “Chicken Little”, kako zove prethodnog poglavara SAD-a, siđe sa trona. Tu se javlja poveznica koju su ljudi davno primijetili i od koje se Republikancima diže kosa na glavi... Obama miriše na socijalizam. Hm… Mi smo bili tamo, nije baš bajno, ali je debelo bolje bilo nego sada. Procijenite sami, svi živite svoj kapitalizam. Zaljubljeni?
