Piše: Sead Vegara

Sami naziv ove rubrike „Play It Again, Sam“ vuče korijene iz najcitiranijeg pogrešnog citata najboljeg filma ikad snimljnog – Casablance. Doduše, moglo bi se reći i iz istoimenog filma Woodya Allena, ali ovo ljepše zvuči. Sama rubrika je proizašla iz nedostatka kvalitetnih filmskih naslova na domaćem kino repertoaru, onih zbog kojih bi vrijedilo odvojiti nekoliko sati života, a sa ciljem predstavljanja dobrih starih filmova, onih koji bi trebali biti filmska lektira kojoj ćete se vraćati iz godine u godinu. Dakle, Casablanca na tebi je red. Priča Casablance, kako ona o nastanku tako i ona koju film tematizira, svojom slojevitošću i narativnim tokom predstavlja nešto što se u današnje doba rijetko viđa. Takve priče se nažalost više ne snimaju. Tih četrdesetih godina prošlog stoljeća u Hollywoodu se snimao po jedan film sedmično, za razliku od današnjih produkcija koje iziskuju milione i milione i višemjesečne pripreme pretprodukcije, produkcije i postprodukcije. Nemojte pogrešno shvatiti, ulagalo se u filmove itekako, ali cijeli sistem je bio drugačiji. Filmski studio Warner Bros. na čijem čelu je bio Jack Warner za svog prvog čovjeka je imao producenta Hala B. Wallisa koji je bukvalno odobravao svaki scenarij pa čak i kostim. Wallis je otkupio prava na neproducirani pozorišni komad pod nazivom „Everybody Comes To Rick's“, a braća Epstein, scenaristi filma preimenovanog u Casablanca su ga učinili dramaturškim remek-djelom. Taj put do „dramaturškog remek-djela“ nije bio jednostavan.

Režija: Michael Curtiz; uloge: Humphrey Bogart, Ingrid Bergman, Paul Henreid, Claud Rains, Sidney Greenstreet, Peter Lorre; 1942.

IMDb rejting: 8.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 97%

Scenarij je do pola završen kada je počelo snimanje, a glumci odabrani da portretiraju glavne uloge: Humphrey Bogart, Ingrid Bergman i Paul Henreid su nakon snimljene polovine od tada dijelove scenarija dobijali jutro kada bi se pojavili na snimanju. Totalna zbrka, reklo bi se.

Evropom bjesni Drugi svjetski rat. Mnogi dolaze u Casablancu sa namjerom da odatle pronađu način da pobjegnu iz ratom napaćene Evrope. Rick (Bogart) vodi lokal u koji će ušetati njegova neprežaljena ljubav Ilsa (Bergman), ali sa drugim muškarcem (Henreid) pod rukom. Toliko se znalo. Treći scenarista, Howard Koch, doveden je sa namjerom da priči “ubrizga“ romansu koju su Epsteinovi predvidjeli, ali ne u tolikoj mjeri i napisali. Duhovitosti im svakako nije nedostajalo niti najmanje. Reditelj Michael Curtiz (The Adventures of Robin Hood) orkestrirao je cijelom tom “zbrkom“ da bi mu Koch u neka doba rekao da konstantne prerade i dorade scenarija uništavaju logiku samog filma. Curtiz mu je na to odgovorio:

Ne vodi ti brigu o tome šta je logično. Ubrzat ću stvar tako da niko ništa ne primijeti.

Da bi izbjegli prepirke sa oštrim Breenovim uredom (za cenzuru) braća Epstein nisu mogli niti nagovjestiti da će glavni likovi završiti u krevetu. Taj dio su ostavili mašti publike. Na kraju se sve to složilo u slobodno se može reći, koliko god to čudno zvučalo, savršeno djelo. Film je postao jedan od najomiljenijih ikad snimljenih, a replike izgovrene u završnoj sceni su postale naslovima filmova (We'll Allways Have Paris je preslatka romantična komedija sa Billyem Crystalom, i naravno The Usual Suspects kao jedan od najorginalnijih i najboljih trilera devedesetih).

Originalni pozorišni komad je u sebi sadržao sada već muzički klasik „As Time Goes By“, ali kompozitoru Maxu Staineru taj pjesmuljak iz 1931. koji nikad nije bio hit nije odgovarao nikako. Iako je (kasnije) cijeli soundtrack organizovao oko te pjesme i francuske nacinalne himne želio je da napiše sopstvenu pjesmu i ukorporira je u film, ali je bilo prekasno jer je Ingrid Bergman skratila kosu radi potreba snimanja filma Za kim zvona zvone i ponovno snimanje scena u Casablanci nije bilo moguće. Galerija likova u filmu je nevjerovatna: od već spomenutog ljubavnog trougla Bogarta, Bergmanove i Henreida, preko Claudea Rainsa kao policijskog kapetana Renaulta – ženskaroša, Sidneya Greenstreeta kao Ferrarija – korumpiranog vlasnika suparničkog lokala, Petera Lorrea – ljigavca koji će dati osnovni impuls za razvitak priče, te Conrada Veidta kao nacističkog majora Heinricha Strassera.

Film je na koncu nagrađen sa tri Oscara: scenarij, režija i najbolji film. Najcitiraniji pogrešni citat u originalu glasi:

Play it Sam. Play 'As Time Goes By'. (Sviraj Sam. Sviraj „As Time Goes By“), ali se nekako godinama potkralo to „again“ (ponovo).

Onima koji još nisu pogledali (ako ima još takvih!) nećemo otkrivati apsolutno ništa od zapleta osim ovoga do sada rečenog, pa tako će i ta komedija Epsteinovih ostati nepoznanica sve do onog trenutka kada se odluče da nešto više od sat i po svog života poklone ovom istinskom filmskom dragulju. Na kraju (onima koji su gledali i onima koji tek namjeravaju), ma koliko puta gledali ovu ljubavnu priču prožetu intrigom, suspensom i duhovitošću gotovo ćete uvijek na kraju filma povjerovati da će Ingrid ostati sa Bogyjem jer, priznaćete, čovjek je to zaslužio.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje