Piše: Luka Vlaho
Kada filmski redatelj sa devedeset godina na leđima izbaci film epskih proporcija u trajanju od 272 minute (dakle, skoro pet sati), svima bi se na prvu pomisao učinilo da je riječ o njegovom magnum opusu, konačnom remek-djelu i kruni karijere. Ipak, u posljednih šest godina (pa i više), svaki se film američkog dokumentariste Fredericka Wisemana čini kao finalni testament filmskom radu, pa nije čudno što to odmah pomišljamo i za City Hall, dokumentarac o Bostonu i njegovoj gradskoj upravi koji je doživio svoju premijeru na ovogodišnjim, specifičnim izdanjima filmskih festivala poput New Yorka, Toronta i Venecije. Međutim, Wisemanov tempo proizvodnje filmova, u prosjeku jedan film godišnje, ukazuje nam da se vrlo lako možemo prevariti sa našom pretpostavkom te da jedan od najvećih živućih američkih autora vrlo lako može izbaciti jednako impozantan film u godinama što slijede. Sve dok ga služi zdravlje, uostalom.
City Hall; režija: Frederick Wiseman
IMDb rejting: 7.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 100%
U središtu filma City Hall, kao što mu i samo ime kaže, je gradska uprava, u ovom slučaju institucija koja se bavi i upravlja svim problemima i poslovima koji se tiču grada Bostona (inače, Wisemanovog rodnog grada). Čak nam i poster filma, dizajniran u tipičnom stilu postera Wisemanovih filmova koji pokazuje zgradu gradske uprave izoliranu od ostatka okruženja, sa plavim nebom u pozadini, sugerira da je njegov fokus isključivo na gradskoj upravi. Ipak, ovaj film zahvaća mnogo više od same institucije i postaje jednako tako i film o mjestu (Bostonu), ali i o današnjem vremenu (prije pojave virusa barem). Portretiranje društva i vremena kroz rad i ritam određene institucije oduvijek je bila autorska preokupacija Freda Wisemana i nešto po čemu je poznat široj publici, zbog čega njegovi jednako izvrsni portreti geografskih mjesta (Aspen iz 1991, Belfast, Maine iz 1999, In Jackson Heights iz 2015, Monrovia, Indiana iz 2019) često znaju zapadati u drugi plan. City Hall, dakle, može se posmatrati kao kruna Wisemanovog rada samo ako posmatramo iz formalno-tematskog ugla; ovo je fuzija dvije autorske preokupacije koje su obilježile njegovu karijeru, tek sljedeći korak u njegovom filmskom stvaralaštvu, a nikako njegov „swan song“.
Također, na City Hall ne treba gledati kao na svjesnu Wisemanovu namjeru da spoji svoja dva tipa filmova u jedan ogromni dokumentarni film. Trajanje je oduvijek bila karakteristika Wisemanovog rada, bilo da je riječ o samo jednoj instituciji, bilo da je riječ o mjestu. On inzistira na trajanju jer se njegovi filmovi temelje na impresiji mjesta kojeg portretiraju, na želji da gledatelj u potpunosti doživi i iskusi to mjesto, sve njegove mane i vrline. To je izvjesno putovanje kojem se gledatelj jednostavno mora prepusiti i u koje se upušta vrlo svjesno. Samim time što je riječ o impresiji mjesta ili institucije, Wisemanov način rada je, dakle, vrlo intuitivan i spontan, kao što bi se rad na određenom dokumentarcu koji teži autentičnosti trebao zasnivati.
Formalna i tematska fuzija filma City Hall proizašla je tako iz samog djelovanja institucije gradske uprave, iz neprestanog rada i kretanja karizmatičnog bostonskog gradonačelnika Martyja Walsha, koji u filmu tako postaje i svojevrsni glavni lik, nešto što dosad nismo imali priliku vidjeti kod Wisemana koji se nikad nije bavio portretima pojedinaca. Walsha susrećemo na skupovima, obljetnicama, svečanim otvorenjima, humanitarnim akcijama, zatim na sastankcima u upravi, sjednicama, press konferencijama. Mi ne dobijemo slojevit portret jednog ljudskog bića (iako saznamo kroz Walshove govore i obraćanja narodu važne privatne podatke o njemu, preokupacija filma ipak nije on kao pojedinac), ali vidimo čovjeka koji aktivno radi za boljitak zajednice, za narod. U trenutcima kada Wiseman napušta Walsha, mi svjedočimo drugim događajima i sastancima u gradu i u samoj gradskoj upravi koji se temelje na rješavanju ključnih problema Bostona: beskućništvo, nacionalne, rasne i spolne nejednakosti, infrastruktura, školstvo. Ostaje dojam kao da čitava zajednica, uz veliki trud koji čini sam Walsh, radi na uzajamnom napretku i zajedništvu, uz snažnu vjeru u bolje društvo, u bolje sutra.
Istovremeno, Wiseman nas montažno vodi kroz Boston, njegovu arhitekturu, parkove, Atlanski ocean na čijoj je obali smješten, raznoliku demografsku sliku, sve lijepe i manje lijepe prizore jednog američkog velegrada. Te scene Wisemanu služe kao narativna tranzicija između većih scena koje prikazuju rad gradske uprave. On je čitavu karijeru zadržao autorsku kontrolu nad montažnim procesom svojih filmova, budući da ih je sve sam montirao, pa je montaža jedno od najvažnijih izražajnih sredstava u njegovim filmovima, uz, naravno, genijalno oko njegovog dugogodišnjeg direktora fotografije Johna Daveyja koji i u ovom filmu pokazuje podjednako izražen osjećaj za brzo hvatanje trenutaka, ali i za precizne, oku dopadljive, ponekad i apstraktne kompozicije.
Ipak, Wisemanovi filmovi strukturalno nastaju u montažni, a ne prije snimanja, što doprinosi toj spontanosti u samom njihovom izgledu. U filmu City Hall Wiseman se odlučuje započeti sa montažnim nizom nebodera suvremenog arhitektonskog dizajna u centru Bostona samo da bi nas doveo do malene zgrade gradske uprave, koja stoji stisnuta između tih velikih nebodera i izgledom pripada nekom prošlom vremenu (ali je vrlo dobro očuvana!). Prva scena u zgradi gradske uprave koju nam Wiseman daje je scena u call centru namijenjenom pomoći građanima u nekim svakodnevnim ili hitnim problemima i poteškoćama. Ta scena odlično komunicira suštinu rada gradske uprave Bostona, želju da se održi povezanost svih njegovih kvartova, svih zajednica i kultura, grupa i manjina te da se pokaže briga i solidarnost za svakog pojedinca i građanina, tko god on bio i gdje god on živio.
Wisemanov film ne bi bio potpun bez liričnih momenata koje on montažno pronalazi u prilično banalnim i svakodnevnim situacijama. U filmu City Hall dvije takve scene ostaju upečatljive, iako se čine kao puki prijelazi i montažne pauze: rad komunalaca dok kupe smeće u jednoj ulici i ubacuju ga u kamion koji drobi sitni i krupni otpad te, kasnije, kada radnici sijeku i ruše osušeno, staro drvo u parku. Te naizgled obične situacije upućuju na svojevrsno odbacivanje prošlosti, na čišćenje i uklanjanje nepotrebnih, trulih i zastarjelih društvenih vrijednosti na kojima je počivao Boston (a na kojima SAD djelomično i dalje počivaju). Wisemanovi izbori scena u montaži nemaju za cilj da idejno usmjeravaju gledatelja, one su tu da tematski što bolje oslikaju i objedine određeni film. Stoga je pogrešno ovaj film okarakterizirati kao anti-trumpovski film ili neoliberalni film, kao što se može o njemu čuti i pročitati. Ovo nije film o demokratima i republikancima, ovo nije film koji prstom upire na državnu vlast, izvrgava ju kritici i ruglu, niti onaj koji veliča ideju apsolutne jednakosti čovječanstva. Wiseman se nikada ne bi poveo tako jeftinim trikovima.
Umjesto toga, Wiseman nam jednostavno pokazuje kako bi jedno uređeno društvo trebalo izgledati ili, konkretnije, čemu bi svako društvo trebalo težiti. Ni Boston nije idealan grad (ne može ni postojati takav grad), ali ljudi u njemu aktivno rade da učine život boljim, ugodnijim. Ovo je, dakle, film o onim osnovnim, humanim vrijednostima, o zajedništvu bez obzira na izgled i opredjeljenja, nečemu čemu se imamo tendenciju čuditi zato što sve gledamo kroz podjele i razlike i zato što vežemo politiku i vlast a priori za nešto negativno, za korupciju, malverzacije, nepotizam i prevare (posebno u kontekstu našeg društva, ali i kad razmišljamo globalno). City Hall tako objedinjuje ne samo Wisemanov dosadašnji autorski opus, nego i filmski (montažno) objedinjuje grad Boston i njegovu upravu u jedno, skoro utopijsko društvo koje bi trebalo stajati kao primjer solidarnosti i zajedništva svima nama u vremenu kad nam se čini da takvih društvenih kvaliteta ima sve manje i manje.
