Piše: Luka Vlaho
Kad sam prvi put čuo i saznao za koncept i održavanje filmskog festivala „We Are One“, njegova pojava neodoljivo me podsjetila na jednu inovaciju koju sam nedavno upratio na vijestima. Radi se o naručivanju hrane i pića „na daljinu“ u ugostiteljskim objektima, bez posredstva konobara, čija se zadaća tada svodi na donošenje narudžbe na stol. To je, dakako, tek novitet čija se upotreba testira i provjerava i pitanje je hoće li ljudi to prihvatiti te kada će (i hoće li uopće) postati široko primjenjivo. Dotad, pak, moramo pristati na dodatnih par minuta čekanja konobara i naručivanja te na onaj potencijalno neugodni prvi susret kada ne znamo šta zapravo naručiti i kada razmišljamo koliko će konobar imati strpljenja dok mi odlučujemo.
Praktično i definitivno olakšavajuće za ugostitelje, da, ali vrijedi li nauštrb tehničkog napretka žrtvovati svaki oblik interakcije sa stvarnom osobom? Samo nam još nedostaju stolovi koji sami sklanjaju tanjure i čaše. Takvu sam, dakle, skepsu imao i prema ovom festivalu. Smatrao sam ga još jednim u nizu zanimljivih korona koncepta, koji je vjerovatno u obrisima kao ideja postojao već par godina, o kojem se možda i pričalo među organizatorima svjetskih filmskih festivala, ali za čiju je pokusnu vožnju bio potreban veoma snažan razlog.
Taj se razlog i dogodio. Pandemija je stavila čitavo čovječanstvo unutar četiri zida i osnovni temelji za otvaranje prvog globalnog online filmskog festivala bili su postavljeni. Filmaši, filmofili i oni koji su bar malo zainteresirani za medij filma silom prilika zadesili su se u svojim kućama, pred svojim kompjuterima, željni bilo kakvog dešavanja koje će im razbiti monotoniju izolacije. „We Are One“ stoga nije mogao imati bolju marketinšku podlogu, pa je 21 svjetski filmski festival mogao sudjelovati i plasirati svoj, doduše, manje poznat i ne toliko zvučan sadržaj. Time su neki festivali potajno ostavili nadu da će se ovogodišnja izdanja njihovih festivala ipak održati i da će tamo moći prikazati važniji sadržaj.
Također, većina najnovijih filmova renomiranih autora koji su čekali svoje premijere na festivalima već imaju distributere ili sales agente koji će ih kad-tad plasirati u kina, pa je stoga postojala mala vjerovatnoća da na besplatnom online festivalu ugledamo i poneki zvučniji film. No, što zbog situacije, što zbog ljubavi prema filmu, ljudi nisu bili izbirljivi – postojalo je kolektivno uzbuđenje što će prvi globalni filmski festival, prva kolaboracija više različitih filmskih festivala ikad, ugledati svjetlo dana 29. maja.
Par dana prije „otvaranja“ festivala izašao je program koji je sadržavao jako puno kratkometražnog sadržaja, što animiranog, što igranog, što dokumentarnog, što ovog tehnološki inovativnog sadržaja, poput velikog broja filmova koji su donosili iskustvo virtualne realnosti. Tu i tamo mogli smo uočiti neko poznatije ime iz svijeta filma, poput Chloë Sevigny i njenog trećeg redateljskog kratkometražnog ostvarenja White Echo koji je trebao igrati na Cannesu, zatim Mati Diop sa njenim kratkim dokumentarcem Atlantiques iz 2009. (a ne njen Atlantics iz 2019. što su neki ljudi, poput mene, mogli pomisliti), kao i Mark Jenkina, te njegov kratki eksperimentalni film, koji je vjerovatno išao na spisak obaveznih gledanja svih onih upoznatim sa Jenkinovim redateljskim prvijencem Bait iz 2019. godine. No, kao što sam već rekao, relativno nepoznat, ali ne i oskudan program, nije obeshrabrio one koji su namjerili pratiti festival. „We Are One“ djelovao je kao neki planetarni događaj koji nije poznavao granice, rasu, jezike, viruse i druge kategorije prema kojima se ljudi dijele i odvajaju. Sam događaj od sebe je bio toliko snažan da je povukao za sobom i publiku koja nužno nije morala poznavati autore čija su se imena nalazila na programu.
Čak su i oni najciničniji i najskeptičniji pratitelji filmskih dešavanja (priznajem, poput mene) morali upaliti YouTube i baciti pogled na to što se trenutno prikazuje ili sprema prikazati. Festival je zračio nekom nevjerovatnom, nevidljivom i teško opisivom energijom, posebno na početku, koja je prilijepila toliko ljudi za ekrane njihovih kompjutera, poput sile teže. U vremenu općih anksioznosti, straha, usamljenosti i nesigurnosti, ljudi su mogli osjećati sreću zbog pripadnosti događaju koji, za razliku od virusa, pozitivno ujedinjuje svijet i čini da svi problemi, individualni i zajednički, na par sati gledanja filmova postanu nevažni. Upravo na tih par sati, kroz period od deset dana, ljudi su, uistinu, bili jedno u samoći vlastitih stanova i soba.
U samom startu festival je tako opravdao svoj puni naziv „We Are One: A Global Film Festival“, ali je istovremeno pokazao i svoje prve manjkavosti. Naime, već je pogled na raspored prikazivanja na stranici festivala mogao stvoriti zabunu budući da su svi termini referirali na istočnoameričku vremensku zonu. Ona zahvaća, kao što joj ime kaže, države i otoke na istočnoj obali dvaju Amerika, odnosno, na zapadnom Atlantiku, što je u globalnim parametrima, po kojima se ovaj festival ravna, samo jedan djelić zemaljske kugle. Velike vremenske razlike nastaju već u odnosu na Afriku i Europu, a posebno u odnosu na bliskoistočne i dalekoistočne države. Organizatori festivala stavili su stoga početak programa u jutarnjim satima po svom vremenu i maksimalno praktično rasporedili sadržaj tijekom jednog dana. Unatoč tomu, određeni dio sadržaja zalazio je u sitne noćne sate, što u okvirima srednjoeuropskog vremena nije bilo strašno, ali je vjerovatno predstavljalo problem gledateljima iz Azije.
To je bilo lako zaključiti po brojkama koje se nalaze ispod videa na YouTubeu, koje daju podatke o broju pratitelja uživo. Taj broj je u početku dosezao i hiljade, ali je vremenom spao na stotine. Evidentno je kvaliteta i potražnja sadržaja počela igrati veliku ulogu. Samo su oni najizdržljiviji i najslobodniji mogli svaki dan festivala pratiti baš sve što je ponuđeno. Srećom, organizatori su uzeli u obzir sve ove poteškoće i ostavili dostupnim filmove sedam dana nakon premijernog prikazivanja, zbog čega sada možemo vidjeti i po desetine tisuća pregleda po nekom videu (postojali su i određeni filmovi koji su bili jednokratni, ali, srećom, njih je bilo malo).
Postoji li adekvatniji način za otvoriti inovativni filmski festival nego prikazivanjem kratkih filmova koji donose iskustvo virtualne realnosti? Svi ti VR kratki filmovi pušteni su odmah na početku, a budući da oni nisu pripadali niti jednom od festivala sudionika, nego su vlasništvo samog „We Are One“ festivala, njihova je dostupnost bila neograničena. VR sadržaj je bio raznolik i uključivao je animirane, dokumentarne, igrane i eksperimentalne priče koje su pokretom miša i prsta mogle biti promatrane u cjelosti prostora unutar kojeg se odvijaju, u vidokrugu od 360 stupnjeva. No, ono što ove filmove čini zanimljvim i privlačnim, a nažalost ostaje samo na tome, jest upravo taj VR segment. On preuzme primat nad pričom i stilom tog filma, toliko da nas oni uopće ne zanimaju, nego se jednostavno divimo novitetu gledanja u 360 stupnjeva.
Čak je i dobar dio tih filmova snimljen klasično, sa mizanscenom kadriranim frontalno, pa ostatak ambijenta pati od manjka režije i maštovitosti u sadržaju. Segment VR filmova na početku doima se više kao poziv organizatora na divljenje njihovoj inovatinoj ponudi nego neki dokaz suštinske kvalitete. Festival koji je svoju posjećenost oslanjao više na svoj koncept nego na sadržaj predstavio se sa filmovima koji su to isto, odnosno, koji se baziraju na atraktivnosti više nego na estetskoj kvaliteti. Otvaranje festivala „We Are One“ (možda je bolje reći „VR One“) više se može posmatrati kao trendy uvertira nego kao kvalitetan uvod koji nagoviješta kvalitetan sadržaj (čak možemo reći da je prikazani sadržaj zaslužio i bolje otvaranje).
Svi ostali filmovi koji su bili prikazivani na festivalu „We Are One“ pripadaju nekom od festivala partnera i kolaboratora ovog humanog projekta. Sadržaji sa festivala bili su uglavnom raspoređeni po danima pri čemu je svaki novi dan značio i pojavu nekog novog festivala. Sadržaj je bio raspoređen po bojama, pa je tako lakše bilo raspoznati kratki film (okvir crvene boje) od dugometražnog (okvir zelene boje) ili VR sadržaja (žuti okvir). Aktualniji (bolje reći noviji) sadržaj nalazio se među crvenim okvirima, odnosno, kratkim filmovima, dok se među dugometražnim filmovima moglo naći i nekoliko starijih filmova. Jeruzalemski filmski festival je tako dao na prikazivanje film Late Marriage (2001.), komičnu obiteljsku dramu o mladiću koji prkosi tradiciji ugovorenih brakova i želi oženiti djevojku u koju je zaljubljen (ali koja je razvedena i ima dijete).
Iako filmu manjka autorska vizualnost, redatelj Dover Kosashvili pokazuje vještu režiju psihološkog realizma preko igre glumaca i suptilne, ali minuciozne karakterizacije likova i zasigurno je otkriće za sve one koji su uspjeli uhvatiti ovaj film na repertoaru. BFI filmski festival ponudio je svoje dvije restauracije nijemih filmova, jednog igranog (Shiraz: A Romance of India) i jednog dokumentarnog (The Epic of Everest), ali pored par kratkih ostvarenja, ostali su suzdržani od slanja novih dugometražnih filmova. Tako da su pratitelji „We Are One“ festivala bili suočeni s relativno nepoznatim sadržajem, posebno kad su u pitanju manji festivali i mogli su se oslanjati na zanimljivost sinopsisa i loglinea filma. Tako je primjerice upečatljiv sinopsis za film Air Conditioner (2020.) angolskog redatelja Fradiquea, sa ovogodišnjeg izdanja festivala u Rotterdamu, potencijalno mogao privući svoje gledatelje.
Debitantski film ovog Angolca prati čuvara i čistačicu koji pokušavaju popraviti šefovu klimu i otkriti pozadinu misterioznih padova klima uređaja u angolskom glavnom gradu. Ili, pak, romantična komedija Tremble All You Want Akkiko Oku iz 2017. koju je dao Tokyo. Film govori o djevojci koja je još uvijek zaljubljena u simpatiju iz djetinjstva dok ju kolega s posla poziva na dejt. Dakle, kao i na pravim festivalima, odluka o gledanju filmova svela se na kockanje i individualne preferencije, a bogata ponuda pružila je ljudima svih ukusa i želja bar ponešto.
Neujednačeni doprinos festivala sudionika projekta „We Are One“ govori dosta o njihovim planovima za ovu godinu. Većina festivala koji su odlučili sudjelovati u ovom projektu nisu zapravo otkazani. Neki od njih (Sarajevo, Locarno, Venecija, Jeruzalem, Marrakech) održat će se u svom klasičnom formatu, neki od njih su se već održali prije same krize (Rotterdam, Macau, Berlin), a neki su se odlučili na online izdanja (Annecy, Sydney, New York). „We Are One“ time nije postao zamjenski festival za sve njih, nego platforma za promociju određenog sadržaja, najavu ovogodišnjih izdanja, kao i probu online formata prikazivanja. Sarajevo je poslalo jedan prošlogodišnji kratki film, Route-3, i dva omnibusa filmova, Bridges of Sarajevo i See Factory, te redovno naglašavalo da će se ovogodišnje izdanje održati (Postcards from Sarajevo snimljen za ovu prigodu praktički je bio poziv na SFF u augustu).
Macau je, pak, kao nešto mlađi i slabiji igrač u ovim krugovima doprinjeo sa dva duga i tri kratka filma ne bi li stekao kakvu-takvu pozornost na svjetskoj sceni. Ovim festivalima što su zaista otkazani (Cannes, Guadalajara, Karlovy Vary, Tribeca) „We Are One“ poslužio je kao kompenzacija, utješna nagrada za propalu godinu. Zbog toga je Cannes doprinjeo sa izdašnom brojkom od 10 kratkih filmova i par razgovora s redateljima, Karlovy Vary su, pored kratkih filmova i panel diskusija, dali retrospektivu domaćeg filma Adela Has Not Had Supper Yet, a New York je testirao mogućnosti online formata sa čak 12 kratkih filmova.
Najzanimljiviji i najkvalitetniji segment čitavog festivala, bar što se tiče mog iskustva, definitivno su razgovori, paneli i masterclassi raznih redatelja i umjetnika sa različitih izdanja festivala. „We Are One“ dobio je od svojih festivalskih partnera snimke zanimljivih razgovora koji su se vodili na nekima od prethodnih izdanja, a koja još nisu dostupna na YouTubeu ili nekoj drugoj platformi. Veliki festivali, koji u svoje programe mogu dovesti zvučna filmska imena i imaju kvalitetne masterclass programe, bili su zaduženi za doprinos u tom polju. Berlinale i Cannes dali su po dva masterclassa. Ovaj potonji zaslužan je za razgovore sa glumcima Alainom Delonom i Zhangom Ziyijem, a iz Berlinalea poslali su inspirativne i zanimljive razgovore Oliviera Assayasa i Claire Denis, odnosno, Hirokazu Koreede i Anga Leeja.
Valja izdvojiti i masterclass Francisa Forda Coppole kojeg je vodio Steven Soderbergh nakon projekcije Blu-ray verzije filma Apocalypse Now sa prošlogodišnje Tribece, kao i Q&A Davida Cronenberga i Viggoa Mortensena nakon projekcije filma Crash (u oba slučaja, ugođaj bi zasigurno bio potpuniji nakon gledanja tih filmova). No, jedini je jeruzalemski filmski festival napravio masterclass posebno za ovo izdanje, sa prošlogodišnjim dobitnikom zlatnog medvjeda za film Synonymes, izraelskim redateljem Nadavom Lapidom. Generalno, ovo se doimao kao najzvučniji segment festivala „We Are One“, donio je široj publici svježe poglede i razmišljanja važnih svjetskih filmskih radnika, a istovremeno dočarao iskustvo prisustvovanja festivalu uživo.
„We Are One“ festival je koji se definitivno mogao održati tek u posljednjih nekoliko godina. Govorimo, dakle, o vremenu u kojem su online platforme za gledanje filmova i serija, Netflix, HBO, Hulu, itd., zaživjele i kada su ljudi prihvatili opciju kućnog iščekivanja premijera filmova te njihovog gledanja na kompjuterima i televizorima. „We Are One“ je stoga mogao doći samo u vremenu kada ljudima više nije nužno potreban kolektivni osjećaj gledanja u kino dvorani. Koliko god je, dakle, bilo uzbudljivo pratiti festival sa osjećanjem da još nekoliko stotina ljudi iz svih dijelova svijeta prate s tobom i da nisi sam, jednako je tako bilo i frustrirajuće pratiti festival iz sobe, gdje je ekran premalen, zvuk manje kvalitetan i gdje brojni izvanjski faktori mogu poremetiti gledanje filma. Komfor kuće daje prostora da se određeni sadržaj koji smo odabrali za gledanje izgasi ako nije dovoljno interesantan.
Također, daje nam prostora da odemo do WC-a kad god poželimo, popijemo piće, napravimo sendvič ili odgovorimo na par poruka dok se na ekranu „vrti“ neki sadržaj. Istina, iz kino dvorane također možemo izaći, ali tada riskiramo brojne osuđujuće poglede upućene nama dok se provlačimo između sjedala te udaramo i gazimo ljude. Veća je šansa, posebno na nekom festivalu, da će gledatelj, a u prvom redu i ja sam, ostati do kraja nekog manje zanimljivog omnibusa kratkih filmova nego što će napustiti kino dvoranu ili uzeti mobitel da odgovara na poruke. Chat box koji se nalazio pored svakog videa za vrijeme emitiranja uživo omogućio je komunikaciju među ljudima, ali je istovremno i odmagao, s obzirom da je bio sve vrijeme aktivan i da su ljudi slali poruke od prve do posljednje minute filma, kao da su željni razgovora ili im je jednostavno dosadno.
Uz to, prije (skoro) svakog filma, mogli smo svjedočiti brojnim najavnim špicama na kojima su poznati glumci i redatelji (čije radove, ironično, nismo imali priliku gledati na festivalu) slali poruke podrške, reflektirali se na trenutku krizu u svijetu i pričali o konceptu festivala. Potreba za tim definitivno postoji jer povećava osjećaj važnosti u očima publike i daje određeni kredibilitet, ali su uvodne špice urađene tako nemaštovito i nepotrebno dugačko da su u meni skoro ubijale želju za gledanjem filmova. Iskustvo kolektivnog gledanja, ugodni ambijent kino-dvorane i veliko platno na koji se projicira film još jednom su se pokazali nezamjenjivima.
Naravno, ne treba zanemarivati humanu kvalitetu i važnost ovog festivala kao globalnog događaja. Prije svega, bio je besplatan i dostupan svim ljudima, kako onima koji stalno „vise“ po festivalima, tako i onima koji pravog festivala u životu neće ni iskusiti. Također, vrlo je važan bio segment donacija za borbu protiv COVID-19, na koji su organizatori stalno skretali pažnju (iako je natpis da u mojoj zemlji doniranje nije moguće stalno podsjećao da sam isključen iz bilo kakvih dobrotvornih akcija). „We Are One“ je ujedinio ne samo različite svjetske festivale nego i ljude iz raznih dijelova svijeta i različitih kultura preko filmske umjetnosti, u vremenu kada se toliko truda ulaže u razdvajanje i segregaciju ljudi, bilo zbog opasnosti od zaraze, bilo zbog diskriminatorne politike.
Period održavanja festivala, nažalost, ostao je obilježen demonstracijama u SAD-u i ostatku svijeta zbog ubojstva Georgea Floyda i policijske brutalnosti. Ipak, sudbina se nekad neočekivano i zanimljivo posloži, pa je festival elegantno i kao naručen zatvorio dokumentarni film o nevladinoj ogranizaciji We Copwatch koja se bavi snimanjem policijske aktivnosti i bori se upravo protiv brutalnosti i zloupotrebe policijskog položaja. Film se zove upravo Copwatch, a snimila ga je 2017. godine redateljica Camillia Hall. Nakon toga, organizatori su pripremili i koncert uživo američkog DJ-a i muzičara Questlovea, koji je gledatelje počastio elektronskom funk muzikom za kraj. Uostalom, što je filmski festival bez afterpartya, pa makar bio i u kućnoj, online varijanti.
Dakle, da se vratim na analogiju sa elektronskim naručivanjem pića i hrane s početka. Festival „We Are One“ definitivno je bio eksperiment u vremenu kad se on zaista i mogao provesti. Definitivno ni sami ogranizatori nisu znali u šta se upuštaju i hoće li ovo funkcionirati, ali zasigurno mogu biti zadovoljni odrađenim poslom i rezultatom. Ipak, kao i kod elektronskog naručivanja, valjalo bi preispitati u kolikoj mjeri se ovaj koncept može ustaliti. Je li potrebno nastaviti ići ka slijepoj digitalizaciji i dodatnom otuđivanju ljudi? Koliko su ljudi uistinu bili jedno, kao što naziv festivala samouvjereno sugerira? Zasigurno samo prividno, a ne treba isključiti iz računice i specifičan kontekst u kojem je „We Are One“ nastao, koji je doprinjeo osjećaju prividne povezansti.
Online izdanja festivala, koliko god se trudila, ne mogu prenijeti atmosferu i energiju stvarnog festivala, činjenice da se krećeš među ljudima, gledaš filmove u kinima, da komuniciraš ideje sa kolegama i vršnjacima koji slično ili, pak, potpuno drugačije razmišljaju. Sutra, kad se svi festivali vrate i kad se kina ponovno otvore, „We Are One“ ostat će tek značajna crtica iz filmske povijesti koja govori o entuzijazmu, snažnoj volji i povezanosti ljudi u vrijeme još jedne krize.
