Piše: Sead Vegara

Znate taj osjećaj kad pogledate neki film po prvi put i on vam se svidi. Jako. I onda saznate da je tako nešto snimljeno prije. Odlučite da pogledate tu prvu verziju i uvjerite se da je i ona isto toliko dobra, ako ne i bolja od one koju ste prvu pogledali jer da nije prve verzije najvjerovatnije da ne bi bilo ni druge, mada... A onda saznate i to da postoji i treća verzija iste priče. To može značiti samo jedno. Da je to itekako dobra priča. Najpoznatiji japanski, a ujedno i jedan od najvećih svjetskih reditelja, Akira Kurosawa 1961. snima film Yojimbo kojeg će najpoznatiji italijanski reditelj spaghetti westerna Sergio Leone 1964. iskoristiti za prvi film u nizu od ''dolarske trilogije'' A Fistful of Dollars, a 32 godine kasnije –1996. jedan od tadašnjih vodećih holivudskih reditelja akcionih filmova, Walter Hill, će snimiti i treću verziju iste priče pod nazivom Last Man Standing. Sva tri filma za glavnog junaka imaju ''čovjeka bez imena'' koji dolazi u gradić u kojem vladaju dvije zaraćene strane.

Najstariji holivudski trik sastoji se u tome da staroj priči daš novo ruho.

Samo uspješni filmovi se ponovo snimaju. Nikad nisam shvatio zašto. Ne znam nijedan slučaj da je nova verzija isto onoliko dobra kao prvobitni film. Nema te formule koja bi nekome omogućila da ponovo stvori onu jedinstvenu privlačnost koja je doprinijela da neki film bude uspješan. Trebalo bi da bude obrnuto. Baš neuspjelim filmovima, onim zasnovanim na dobrom materijalu, koji su iz razloga nastalih utjecajem vremena, mjesta ili okolnosti, jednostavno nisu dobro prošli prvi put, trebalo bi pružiti i drugu šansu.

                                                                                                  John Huston ("Otvorena knjiga")

Yojimbo Tjelesna straža, r. Akira Kurosawa, gl. Toshisro Mifune, Tatsuya Nakadai, Seizaburo Kawazu, Eijiro Tono, Kyu Sazanka, 1961.

Samurajski film mora da ide preko granica prihvatljivih mogućnosti, ako želi da zadovolji očekivanja publike... američki western može da proširi svoj zaplet i radnju do granica mogućnosti, ali ne iza te tačke jer ih publika neće prihvatiti.

                                                                              S. M. Kaminski ("Žanrovi američkog filma")

Priča Yojimba je nadasve interesantna i jednostavna. U prologu je rečeno da su nakon pada feudalnog sistema u Japanu sredinom 19. stoljeća mnogi samuraji ostali bez gospodara i lutali zemljom koja je bila u rasulu. Takvog jednog samuraja –ronina (Toshiro Mifune) pratimo po njegovom dolasku u gradić kojim vladaju dvije zaraćene strane –trgovac svilom Ushitora (Kyu Sazanka) sa svojim klanom, i trgovac sakeom Seibei (Seizaburo Kawazu) sa svojim klanom. Prije svega što je izvrstan mačevalac on je također pametan i pronicljiv tako da se odlučuje da radi istovremeno za obje strane koristeći njihovu želju za vlašću i dominaciji nad drugim u svoju korist. U klasičnom stilu američkog westerna Yojimbo se završava finalnim obračunom na prašnjavoj ulici. Samuraj će u jednoj sceni nakon što pogleda kroz prozor nazvati sebe "Kuwabatake Sanjuro'' što u bukvalnom prevodu znači ''30-godišnje polje duda'' ili, prevedeno njegovim jezikom, ne-interesuje-vas-moje-ime.

Reditelj Yojimba Akira Kurosawa je posudio ovaj motiv od pisca detektivskih romana Dashiella Hammeta, tačnije njegovog romana ''Red Harvest'' (iako je sam Kurosawa izjavio da je inspiraciju našao u film noiru The Glass Key adaptaciji drugog Hammetovog romana) u kojem privatni detektiv radi za dvije zaraćene strane sa ciljem da bi ih uništio. Scenario je napisao zajedno sa svojim saradnikom na prijašnja dva filma Throne of Blood i The Hidden Fortress Ryuzuijem Kikushimom. Kurosawa je priznat kao jedan od atipičnih i westernom utjecanim japanskih režisera. Svaki kadar u filmu je školski primjer snimateljskog rada i kompozicije u dubinskom kadru. Direktor fotografije Kazuo Miyagawa (sarađivao sa Kurosawom na filmu Kagemusha) je oponašao stil westerna –široki kadar u čijem se centru u daljini vidi glavni junak. Film je sklopljen od takvih scena, kakva je i finalna scena u kojoj se Sanjuro vraća u grad da bi se sukobio sa pobjedničkom bandom, od kojih će te jednostavno ostati zapanjeni. Na samom početku filma Sanjuro odsjeca ruku jednom od zlikovaca, detalj iz scene koju će Geroge Lucas ''ukrasti'' za svoj Star Wars: A New Hope. Sa Mifuneom Kurosawa je sarađivao na 16 filmova od Drunken Angel iz 1948. do filma Red Beard iz 1965. Za svog glavnog glumca je izjavio:

Mifune posjeduje glumački talenat sa kojim se nikad prije nisam susreo u svijetu japanskog filma. To se povrh svega odnosi na brzinu kojom se mogao izraziti kao glumac koja je opet izvanredna. Običnom japanskom glumcu bi možda trebalo deset metara filmske trake da postigne pravu impresiju, dok Mifuneu trebaju samo tri. Brzina njegovih pokreta je takva da je postigao u jednoj sceni ono za što bi običnim glumcima trebala tri pokušaja. Stavljao bi sebe u prvi plan hrabro i njegov osjećaj za vrijeme je bio najprodorniji od svih japanskih glumaca. I pored sve svoje hitrovitosti Mifune je također bio veoma osjećajan čovjek.

Kao Sanjuro Mifune je dominantan u Yojimbu jednostavnim, a opet značajnim gestama poput one kada žvaće čačkalicu ili sliježe ramenima, i kako korača sigurno kao da nema briga na ovome svijetu. Snimljen je i nastavak pod nazivom Sanjuro. I iako Yojimbo nema intelektualnu razinu jednog Rashomona (još jedan Kurosawin uradak koji je dobio svoj američki remake sa filmom The Outrage Martina Ritta) ili grandioznost filma Seven Samurai (također urađen kao remake The Magnificent Seven, western Johna Sturgesa) ostaće upamćen kao najprofitabilniji Kurosawin film u Japanu i onaj koji je polučio dva remakea od kojih je prvi:

A Fistful of Dollars Za šaku dolara, r. Sergio Leone, gl. Clint Eastwood, Gian Maria Volonté, Wolfgang Lukschy, José Calvo, Marianne Koch, 1964.

Sa filmom A Fistful of Dollars italijanski reditelj Sergio Leone ne samo da je ponovo izmislio italijanski western nego je postavio nove temelje odumirućem žanru westerna. Pored Leonea još su dvojica reditelja spaghetti westerna koji se zovu Sergio –Carbucci i Sollima, koji su od američkog westerna, onih iz radionice Johna Forda i drugih, odabirali samo ono što se njima svidjelo i što je bilo njihovo viđenje Divljeg zapada, stvarajući time izrazit podžanr u kojem su radili po novim parametrima istraživajući stare teme na novi i svježi način. Spaghetti westernima su se zvali zbog toga što su ih snimali italijanski reditelji i to u Italiji i Španiji. Stilski su spaghetti westerni predstavljali nasilje u hiper realističnom i pažljivo koreografiranom tonu, i oslanjali se više na vizuelno pričanje priče. (To je izrazito kod Leonea koji akciju koja bi se u standardnm westernu odigrala za nekih 30-tak sekundi produžava na nekoliko minuta gradeći tenziju krupnim planovima lica-očiju što će prerasti u njegov zaštitni znak.)

Za ono što će postati prvi u nizu ''dolarske trilogije'' Leone je prekopirao Kurosawin samurajski film Yojimbo koji u biti i predstavlja western samo sa katanama umjesto pištolja. Ali koliko je kopija toliko je i originalno djelo. Leoneov film izgleda sirotinjski, prljavo i bijedno, ali na lijep način. Predjeli Almerije i Madrida gdje je sniman film posjeduju mitsku snagu i djeluju baš poput Meksika koji predstavljaju u filmu. Leone je za ulogu glavnog junaka ''čovjeka bez imena'' htio Henrya Fondu, Charlesa Bronsona ili Jamesa Coburna, ali nije uspio da dobije niti jednog od njih prvenstveno zbog toga što je scenario koji su oni dobili bio loše preveden, i zbog činjenice da su sva trojica bili zvijezde, a plata je bila svega 15 hiljada dolara.

(Na kraju je sarađivao sa svom trojicom; Fondom i Bronsonom na Once Upon A Time In the West, i Coburnom na Duck, You Sucker) Za taj novac uspio je angažovati glumca Clinta Eastwooda koji je bio zvijezda TV serije Rawhide. Saradnja između Eastwooda i Leonea koja je krenula sa filmom A Fistful of Dollars i produžila se na nastavcima For A Few Dollars More i The Good, The Bad and The Ugly je pretvorila Eastwooda u glumačku zvijezdu.

Leone je postavio priču u meksičkom gradiću San Miguelu u kojem, kao i u Yojimbu, vladaju dvije zaraćene strane, trgovci pićem Rojosi i trgovci oružjem Baxteri, a usamljeni stranac –čovjek bez imena (doduše u par navrata ga oslove sa Joe, ali bi se to mogla smatrati kao još jedna meksička riječ za gringo), se nalazi tačno u sredini i koristi situaciju radeći za obje strane prodavajući informcije za bijednu sumu od 500 dolara. Scena po kojoj ćete definitivno pamtiti film jeste ona sa samog početka u kojoj Eastwoodov lik kaže pogrebniku da pripremi tri lijesa. (Ne želeći da kvarim onima koji nisu gledali ostaviću to na tom šturom opisu.)

Kako je bio odskočna daska Leoneu i Eastwoodu, film A Fistful of Dollars je također pokrenuo i karijeru kompozitora filmske muzke Ennia Morriconea koji je zaslužan za jedinstvenu i neprevaziđenu muziku (sebe je svakako nadmašio, kao i Leone i Eastwood, sa druga dva filma iz "dolarske trilogije"). Nakon što je Kurosawa pogledao film pisao je Leoneu da je to lijep film, ali u biti njegov film i da mora da mu plati za autorska prava. Ostaće zapamćeno da je Leone isplatio Kurosawi 15% od zarade svog filma na svjetskom box officeu, a legitimni remake je ugledao mrak kino dvorana 1996. godine sa:

Last Man Standing Posljednji preživjeli, r. Walter Hill, gl. Bruce Willis, Bruce Dern, Christopher Walken, Karina Lombard, David Patrick Kelly, Ned Eisenberg, 1996.

Walter Hill je svojim filmom Last Man Standing pokazao kako se ista priča ispričana do sada dva puta može ponoviti i treći put mada ne sa toliko uspjeha. Hill je ukorporirao u film razne elemente, od tradicionalnog westerna i gangsterskih motiva do klišea film noira. Pretjerano i stripovsko nasilje su u velikom zastupljeni u filmu, ali Walter Hill nije Sam Peckinpah, iako ovdje to pokušava biti. Scenario je napisao na osnovu priče Yojimba (Kurosawa i Kikushima) ostavivši kostur priče isti, smjestivši radnju u pogranični gradić Jericho u Teksasu za vrijeme prohibicije. Lik koji je u originalu igrao Mifune i nezvaničnom remakeu Eastwood sada glumi Bruce Willis. Njegov John Smith se na putu za Meksiko zaustavlja u Jerichou u kojem se za prevlast bore dvije bande, Irca Doyla (David Patrik Kelly) i Italijana Strozzija (Ned Eisenberg). Kao i u prethodna dva filma radit će istodobno za obje bande i time pokušati da zaradi novac i uništi i jednu i drugu bandu.

Hillov remake predstavlja klasični primjer ubij-sve-i-vrati-se-sam filma u kojem se ispaljeni meci broje u hiljadama, a poginuli u stotinama (možda ne baš toliko, ali približno). Ne postoji mogućnost da se poistovjetimo sa likom koji glumi Willis kako je to bilo moguće sa Clintovim i Mifuneovim likovima, a opet ni sam Hill nije baš dao mašti na volju kada je obrađivao priču. U Yojimbu glavna prijetnja junaku je bio Unosuke (Tatsuya Nakadai), jedan od tjelohranitelja trgovca sakeom Seibeija, koji je imao pištolj. U A Fistful of Dollars to je bio Ramon Rojo (Gian Maria Volonté) koji je stručno baratao puškom Winchesterkom, a u Last Man Standing glavna prijetnja Johnu Smithu je bio zlobni Hickey (Christopher Walken) čije je omiljeno oružje bio mitraljez Tommy gun. Pokazivanje samilosti prema određenoj ženi će ga u sva tri filma gotovo koštati života, a prijatljstvo sa lokalnim vlasnikom saluna će mu biti od velike koristi.

Muzika u sva tri filma je ono što naglašava atmosferu. Masaru Sato je skladao odličnu muziku za Yojimba; Kurosawa je želio da muzika podsjeća na zvuk buldozera, efekat koji je uspio postići Ry Cooderu sa muzikom za Last Man Standing, a Morricone je za Leoneov A Fistful of Dollars postigao nevjerovatnu sinhronizaciju između muzike (zvuka) i slike. Priča ispričana tri puta u ponavljanju je svakako izgubila svoju čar, bar u svom trećem izdanju, ali ono što ostaje nakon svega je originalnost koju je imao Kurosawa, potvrdio Leone, a iznevjerio i podbacio Hill.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje