Piše: Nisad Selimović

Klasični povratak u stare, sporovozne vode Takmičaskog programa publika je doživjela kada je na programu bila turska drama "Čvor", reditelja Tunca Davuta. Svima koji prate ovaj program duže vrijeme, provedeno vrijeme u Narodnom pozorištu bilo je kao neka vrsta flashbacka, jer ovaj turski film je stilom kao preslikan sa mnoštva turskih uradaka kojima svjedočimo godinama. U filmu se pojavljuju četiri lika - dva brata koji su ostali bez majke i koji žive negdje usred šume, sjekući drva i deverajući oko vlastitih problema, zajedno sa svojim psom. Stvari će uskomešati žena koju dovodi stariji brat da mu bude supruga, valjda, jer radi se o ruralnom području i dovođenje ženske osobe u okrilje doma se ne shvaća baš formalno. To ruralno okruženje donosi još jednu tradiciju - manjak razgovora između ukućana, a što s druge strane radnju u filmu dodatno komplicira. Strankinja u kući isprva je dočekana ok, ali hladan odnos sa starijim bratom nju tjera da se zbliži sa mlađim, pa onda opet sa starijim, dok njih dvojica zahladnjuju svoj odnos do maksimuma.

"Čvor", Turska; Reditelj: Tunc Davut; Uloge: Muhammet Uzuner, Defne Halman, Baran Sukru Babacan; 2015.

Ovaj film je u neku ruku snimljen po istinitoj priči. Po riječima reditelja, sasvim slučajno je jednom, pri vožnji planinskim putem primio u automobil autostoperku koja mu je ispričala da nije ok stati između dva brata. To mu je dalo inspiraciju te je na osnovu te priče stvorio i filmsku. Možda baš tu i leži najveći problem ovog filmskog djela. Dramaturški on stoji na vrlo klimavim nogama i mada se tenzije mogu sjeći nožem, u filmu se ništa specijalno ne dešava. Ona dođe i ode, a njih dvojica samo još malo više šute no što su šutili ranije. Samo jadni cuko nastrada. Možda je minimalistički stil ono čemu je i težio reditelj Tunc Davut, i on zasigurno daje mnoštvo prilika za dokazivanje sjajnoj glumačkoj postavi. Sve troje su u rangu glavne postave i sjajno se dopunjuju ispred kamere. Davut im daje dovoljno slobode da improvizuju i oni su to iskoristili na pravi način. Baš kao što je to bio slučaj i sa "Zvizdanom", i ovdje glumci doista nose cijeli film na svojim plećima. Ostaje žal što radnja filma stoji zarobljena u plićaku predloška, dok je cijelo vrijeme, kompletnim trajanjem filma, bura bukvalno na vratima.

Ovaj film dokazuje i da je selekcija Takmičarskog programa uvijek haman pa ista - iz godine u godinu gledamo turske filmove koji ne donose velike novine u u najvećem broju slučajeva u glavnim ulogama su problematične porodice zarobljene u okovima tradicionalizma i običaja. Prosto je nemoguće da se u Turskoj ne snimaju drugačiji filmovi, da ne kažemo i bolji od ovih koji dođu u Sarajevo, ali kako uvijek ističu organizatori, ovo je najbolje što region ima da ponudi. Ostaje da im vjerujemo. Kao otklon cijeloj priči, vrijedi reći da je projekcija za novinare noćna mora za filmofile, jer ljudi kontinuirano ulaze nakon projekcije i prave zbrku kako hostesama tako i gledaocima. Posebnu draž projekciji dao je i par vrlo poznatih, uglednih građana Sarajeva koji su cijelo vrijeme trajanja filma komentirali i ismijavali isti, kao da su u okrilju vlastitog doma i naravno, ometajući druge u sali. Edukacija publike izgleda mora ići mnogo dalje od pukog okretanja iste iz smjera blockbustera ka umjetnički vrijednim ostvarenjima.