Piše: Sead Vegara

Godina je bila 2004/5. kada su slavni producenti iz EON Productionsa, Barbara Broccoli i Michael G. Willson, planirali da udahnu novi život svom najpoznatijem „proizvodu“, tajnom agentu Jamesu Bondu. Veliki Quentin Tarantino taman je završio svoju odu samurajskim i spaghetti western filmovima sa naslovom Kill Bill vol.2 (2004) i odlučio je da podijeli svoje mišljenje sa ostatkom (filmskog) svijeta o tome kakav bi novi Bond film trebao da bude. Objasnio je Tarantino to na način da je potrebno u potpunosti da se franšiza „restartuje“ i počne ispočetka, sa likom Bonda koji je još na svom početku i nema dozvolu za ubijanje. Ideja je “bila kupljena“ bez da je naplaćena i tako se Bond iznova rodio i ponovno nastupio u adaptaciji prve knjige „Casino Royale“. Nakon što je svojom glumačkom performansom „ogolio“ Bonda u filmu Casino Royale (2006), odbacivči sve do sada utvrđene i ustoličene odrednice Bondovog lika, britanski glumac Daniel Craig je u tom filmu briljirao u ulozi.

Literarni junak

Spisatelj Ian Fleming otac je literarnog junaka, tajnog agenta 007 Jamesa Bonda, čije je pustolovine opisao u 12 romana i nekoliko novela. James Bond je ponikao u pedesetim godinama prošlog stoljeća, a Fleming ga je bazirao na svojim iskustvima mornaričkog obavještajca u Drugom svjetskom ratu, prema kalupu mnogih osoba, tajnih agenata, obavještajaca i komandosa, dok ime duguje stvarnom poznatom američkom orintologu Jamesu Bondu.

Ime Bonda je već bilo zaživjelo u literarnom svijetu kada se 1962. godine pojavio prvi film pod nazivom Dr. No u kojem je agenta 007 utjelovio famozni Sean Connery, zbog čije će škotskog akcenta Fleming i u romanima promijeniti Bondovo porijeklo. Od tada, šest decenija, najduža franšiza u historiji kinematografije se mijenjala i prilagođavala vremenu i trendovima, padala i uzdizala u kvaliteti. Connery je šest puta nosio smoking (Dr. No, 1962; From Russia With Love, 1963; Goldfinger, 1964; Thunderball, 1965; You Only Live Twice, 1967; Diamonds Are Forever, 1971), pio vodka martini (promućkan, ne promiješan), zavodio žene, pucao iz pištolja Whalter PPK-a, koristio razne napravice iz arsenala izumitelja Q-a, te izgovarao ikonične replike još ikoničnijim negativcima.

Era Rogera Moorea

Jedan unos u serijal bilježi George Lezenby (On Her Majesty's Secret Service, 1969), a nakon njega počinje era Rogera Moorea koja će trajati od 1973. do sredine osamdesetih i brojaće sedam filmova (Live and Let Die, The Men with the Golden Gun, The Spy Who Loved Me, Moonraker, For Your Eyes Only, Octopussy, A View to a Kill) čime će Moore postati glumac sa najviše nastupa u franšizi. Timothy Dalton dva puta će obući smoking (The Living Daylights, 1987; Licence to Kill, 1989) i izgovarati riječi: „Bond. James Bond.“ Pierce Brosnan u ulozi agenta MI6 nastupit će u četiri filma  (Golden Eye, 1995; Tommorow Never Dies, 1997; The World Is Not Enough, 1999; Die Another Day, 2002) i uvešće Bonda u novi milenij. S obzirom na pojavu još jednog agenta – Jasona Bournea u filmovima koji su težište bacili na akciju (Bourne je produkt spisatelja Roberta Ludlama), tako se i novi Bond morao promijeniti da bi bio prihvatljiv tadašnjoj (današnjoj) publici.

Ogoljeni Bond u Casino Royale, u interpretaciji Craiga, zaradio je popriličnu svotu novca na box officeu i isforsirani nastavak Quantum of Solace (Zrno utjehe, 2008) je uslijedio prebrzo, a o njegovoj kvaliteti slamala su se koplja. Neki su ga hvalili, neki kudili, ali ono što je bilo očigledno jeste da Zrno utjehe uopšte nije loš film. Štaviše! To je odličan akcioni triler samo što se u putu nije sreo sa Jamesom Bondom. Scenaristički trio fantastikus predvođen Paulom Haggisom (Million Dollar Baby, 2004) nije imao izbora nego nakrcati film akcijom (bjesomučnim potjerama; što automobilima, što čamcima, što trčanjem preko krovova...), na uštrb priče i sva ona elegancija koja je krasila reanimiranog prethodnika je nestala.

Direktni nastavak

Ono malo šarma, egzotičnih lokacija, ljepotica koje će završiti u krevetu s Bondom kojih je bilo u prethodniku Casino Royal gotovo je iščezlo u Zrnu utjehe, direktnom nastavku. Zrno utjehe je bio puno bliži Bourne trilogiji (koja opet nema baš nikakave veze sa istoimenim Ludlamovim knjigama; montažer Bourneovih filmova je takođe montirao i Quantum of Solace), što po priči i akciji koja je u nekim segmentima toliko potencirana da dobijate utisak da gledate (odličan) akcioni triler, film koji za glavnog junaka, sasvim slučajno, ima Jamesa Bonda – „jalijaša“ koji će prvo pucati pa tek onda postavljati pitanja, prebiti na mrtvo svakoga ko mu stane na put, i sve to raditi bez imalo stila i (u Bond filmu prijeko potrebnog) humora. Hladnokrvni ubica – grubijan.

Uslijedila je duga pauza sa trećim nastavkom Skyfall (2012), 23. po redu Bond filmom, zbog finansijskih poteškoća u kojima se našao filmski studio MGM. Kockice su se sklopile; trojica scenarista od kojih je najpoznatiji John Logan (Gladiator, 2000); reditelj oskarovac – Sam Mendes i to toliko prijeko potrebno vraćanje korijenima. Glumačka ekipa sastavljena od takvih veličina kakvi su Ralph Fiennes u ulozi Malloryja, posrednika između vlade i MI6, Judi Dench koja reprizira ulogu Bondove šefice M, Javiera Bardema kao fe-no-me-nal-nog negativca Silve, Alberta Finneyja, doduše u epizodnoj ulozi lovočuvara Kincadea, svi oni su doprinijeli da film izgleda i djeluje poput dobrog Bond filma, onog sa zanimljivom pričom i karakterima.

I naravno, Craig kao Bond koji se šepuri u smokingu u kasinu, pije vodka martini, vozi Aston Martina (hommage starijim Bond filmovima), ne baš previše, ali moglo bi se reći sasvim dovoljno egzotičnih lokacija (Istanbul, Šangaj, Macao); ljepotice su svedene na tamnoputu Naomie Harris i Berenice Marlohe. Detalj vrijedan hvale jeste ponovno uvođenje lika Q-a u veoma šarmantonoj interpretacija mladog Bena Whishawa koji će snabdjeti Bonda također prepoznatljivim oružjem Walther PPK-om, trademarkom Bond filmova.

Bondov najveći neprijatelj

Priča Skyfalla je dobro zamišljena i dok je scenaristički u nekim scenama malo loše koncipirana (bukvalno djeluje da se glumci nabacuju bezveznim i bespotrebnim rečenicama) ipak „drži vodu“. Još od 1963. i filma Iz Rusije sa ljubavlju, Ernst Stavro Blofeld je bio glavni i najveći neprijatelj Jamesa Bonda. U nekoliko filmova tumačila ga je plejada živopisnih glumaca, od Donalda Pleasencea, preko Maxa von Sydowa do Tellyja Savalasa, dok se u filmu Spectre, 24. po redu iz serijala, Blofeld vratio kako bi opet pokorio svijet, ali sada na nešto moderniji način i otkrivajući tajnu koja će Jamesa natjerati na razmišljanje. Vječnog Bondovog neprijatelja ovog puta tumači Cristoph Waltz (Inglorious Basterds, 2009), a sam film će donijeti nimalo inovativnu i u konačnici vrlo površnu priču.

Odjavni film iz franšize za Craiga, No Time to Die (Nije vrijeme za umiranje, 2021) je praktički trebao zaigrati u kinima još prije skoro dvije godine, a prolongiranje zbog pandemije koronavirusa samo mu je učinilo još veću uslugu. Punokrvni je to James Bond film, koji vam za svojih epskih 163 minuta trajanja niti jednog trenutka ne ostavlja vremena da procesuirate ono što se odvija na velikom kino-platnu jer je tempo furiozan. Ostavljeno vam je tek toliko da usput iz scene u scenu, kadra u kadar, pratite radnju i povezujete stvari, toliko da ste u filmu i znate (i shvaćate) šta se dešava. Mnogima neće biti po volji toliko (psihološko, time i emotivno) ogoljivanje lika Jamesa Bonda u scenama gdje Craig znalački kanališe emocije dajući karakteru dovoljno dobru dostatnu dozu duše. Ali, opet, za odjavnu rolu u franšizi i sve ono što je u proteklih četiri filma napravio, labuđi pjev Daniela Craiga je zaista bio (i ostao) vrijedan ovolikog čekanja.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans