Pogled u prošlost: "Inglorious Basterds"

Pogled u prošlost: "Inglorious Basterds"

Piše: Sead Vegara

Svaki od filmova Quentina Tarantina je ”žanrovski poligon” u kojem je on sa svojom maštom izgrađenom u ranoj mladosti dok je kao videotekar radio u Američkom filmskom arhivu i danonoćno pregledavao mase filmskog materijala, svih mogućih žanrova i svih svjetskih autora, upleo svoje znalačko umijeće prvo kao scenariste (True Romance, Natural Born Killers) i onda reditelja te time izgradio sopstveni univerzum žanrovski preporođene tematike u kojima vlada alternativna historija. Ta teorija se može raščlaniti počevši od njegovog ostvarenja Inglorious Basterds u kojem grupa židovskih komandosa ubije Adolfa Hitlera u kinu (čime Drugi svjetski rat završava 1944. a ne 1945.) i detalja iz svih njegovih filmova, kako onih što je napisao i onih što je režirao. Primjeri toga su poveznice između lika Bear Jewa (Eli Roth) iz Inglorious Basterdsa koji je otac filmskog producenta Leea Donovitza (Saul Rubinek) iz filma True Romance; Vincent Vega (John Travolta) iz Pulp Fictiona je brat Vica Vege (Michael Madsen) iz Reservoir Dogsa, a Mr. White (Harvey Keitel) iz istog filma je radio sa Alabamom (Patricia Arquette) iz True Romancea; film Kill Bill je ustvari TV serija o kojoj je pričala Mia Wallace (Uma Thurman) iz Pulp Fictiona.

inglourious-basterds-posterJoš po izlasku svog trećeg filma Jackie Brown Tarantino je rekao da namjerava snimiti film o Drugom svjetskom ratu po uzoru na klasik žanra Dirty Dozen (Dvanaest žigosanih). To je i uradio nakon što je snimio posvete samurajskim i spaghetti western filmovima (Kill Bill vol. 1 & vol. 2) i trash filmovima '60. i '70. (Death Proof). Inglorious Basterds (Prokletnici) svoj naslov duguju italijanskom filmu B-produkcije The Inglorious Bastards. Razlika je samo u spelovanju; „basterds“ umjesto „bastards“.Tarantino pravi novo od starog, od onoga što on voli, ono što će voljeti drugi.

Prokletnike, prije svega, krasi fantastičan kasting. U filmu zapravo nema glavnog junaka, već su svi karakteri u filmu bitni i Tarantino ih iskorištava na samo njemu svojstven način –koliko će nečiji karakter doprinijeti priči i da li će se pojaviti na samom početku ili u sredini filma to Tarantino radi bez zadrške. Ne samo da iskoristi, već dobro potroši glumca/glumicu. Ipak, među jednako sjajnim (Brad Pitt, Melanie Laurent, Michael Fasbbender, Diane Kruger...), izdvaja se dobitnik Oscara za najboljeg sporednog glumca, Austrijanac Christoph Waltz koji je odglumio lik nacističkog pukovnika Hansa Lande (u filmu ga zovu Lovac na Židove, a čovjek je ustvari detektiv poput Sherlocka Holmesa i poliglota - njemački, francuski, engleski i italijanski) sa takvom strašću i finoćom da ga slobodno možemo svrstati u panteon najvećih filmskih negativaca.

Tarantino je majstor dijaloga, i to se itekako vidi u filmu, ali i scena nasilja, koje su u filmu na momente zgražavajuće, a na momente smiješne. Alternativna, Tarantinova historija u filmu, po kojoj je Drugi svjetski rat završen 1944, a ne 1945, mnoge sigurno neće ostaviti ravnodušnim.

inglourious-basterds1Film je podijeljen u pet hronološki poredanih poglavlja (za razliku od famoznog Pulp Fictiona), i prati dvije priče koje će se preplesti u drugoj polovini filma. Sami uvod u film predstavlja majstoriju, doduše kao i cijelo djelo. Dugačka dijaloška scena koja kuliminira krvoprolićem je pored svoje briljantnosti u realizaciji, kako scenarističkoj, rediteljskoj i onoj glumačkoj, zaista neviđena u američkom filmu. Vjerovatno vam je poznato koliko Amerikanci općenito ne vole da gledaju filmove sa titlovima. Pa, Tarantino ih je natjerao. Njemački oficir dolazi na francusku farmu i dijalog se vodi na francuskom jeziku do momenta kada oficir „iscrpi“ svoje znanje francuskog i zamoli farmera za kojeg je upoznat da govori i drugi jezik da pređu na engleski. Nijemci će govoriti njemački, Francuzi francuski, Britanci engleski, Amerikanci engleski (!) i neće biti kao u onim starim ratnim filmovima gdje su njemački oficiri pričali samo „tečni“ engleski sa njemačkim akcentom, ili sličnih detalja.

Kada tako pronađe glumca koji je u stanju izgovarati njegove replike sa stanovitom gracioznošću i taktom za pauzu, kakvog je otkrio upravo u Christophu Waltzu, najbolje scene (a Tarantino zna da je svaka scena koju piše i koju snima najvažnija scena u filmu) se savršeno uklapaju u elipse sa izraženim tenzijama, straha i komičnog, u srazmjernom efektu. Na neki način, Tarantinov filmski izražaj prelazi sve granice i čini ono što polazi za rukom tek rijetkima, a to je da svaki (kvalitetan) film koji napravi se sastoji iz tri elementa: dobro napisanog scenarija (uvjerljive priče i zapleta), dobre režije i dobre glume.

Vjerovatno najsmješnija scena u cijelom filmu jeste ona koja je i podigla cijeli Cannes na noge, gdje je film premijerno prikazan, u kojoj lik Diane Kruger, izmučen, prozbori rečenicu koju ćete definitivno prepoznati, a ima veze sa Amerikancima i engleskim jezikom. Film završava scenom snimljnom iz doljnjeg rakursa u kojoj lik Brada Pitta izgovara famoznu rečenicu koja nekako daje autorov (Tarantinov) utisak o cijelom ostvarenju, a to je da je riječ o istinskom remek djelu.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prethodna
Religijske konotacije i prezasićen film
Sljedeća
"Dolarska trilogija" spaghetti westerna Sergia Leonea