Piše: Vesko Kadić
„Kada čitam scenarij, pokušavam pronaći suštinu neke scene i što ona može doprinijeti temi u cjelini. Onda sanjam o mom filmu. Radim dok ležim na kauču kao da sam na seansi kod psihoanalitičara, Danis, pacijent prenosi svoju priču Tanoviću, psihologu. Vizije mi se tada pojavljuju tako precizno da ih onda mogu snimati i montirati vrlo brzo.“ (D. Tanović)
Bosanskohercegovački oskarovac Danis Tanović (1969) pripada onoj generaciji filmskih redatelja koja je svoje školovanja završila na ASU u ratnom Sarajevu. Sama činjanica da je njegov prvijenac Ničija zemlja (2001) dobitnik Oscara znači mnogo ali i malo kada je u pitanju ocjena njegove daljnje filmske karijere. Rijetki su redatelji koji su svojim prvim filmom skrenuli pažnju na vlastiti filmski rukopis i potvrdili ga u nekom od sljedećih filmskih projekata. Pored jugoslavenskih redatelja Aleksandra Petrovića i Emira Kusturice koji su snimili odlične prvijence (Jedini izlaz; Sjećaš li se, Dolly Bell), najpoznatiji svjetski redatelj koji je prvim filmom „osvojio svijet“, posebice filmsku kritiku, bio je Orson Welles. No, film Građanin Kane (1941), da uzmemo kao najortodoksniji primjer, svojim kvalitetom se daleko razlikuje od Ničije zemlje. Uostalom, njih je nezamislivo i porediti, jer je riječ o potpuno različitim zemljama i njihovim društvenim uređenjima u kojima su nastajali.
Dakle, Tanoviću statua Oscara stoji kao Damaklov mač nad njegovim vratom koji je u dosta slučajeva bio „poguban“ za njegove filmove: ako se u svjetskim razmjerama dokazao kao izuzetan talent, svaki njegov slijedeći projekt bi po kvaliteti trebao da bude barem „kopija“ njegova prvjenca. Ovaj uvod je napisan, ali i nije morao biti kao moguća teza: „prvi mačići se u vodu bacaju“. U čemu je film Ničija zemlja bio superioran u odnosu na druge kandidate za Oscara, autora koji pripadaju filmovima izvan engleskog govornog područja? (Tanovićev film je glavnog konkurenta imao u favoriziranom francuskom filmu Amelie, redatelja Jean-Pierrea Jenneta.) Globalna politička situacija doista je pomogla antiratnoj Ničijoj zemlji, jer je po nekim pokazateljima politika odigrala značajnu ulogu u smislu „kolektivne isprike Zapada“ za predugo zanemarivanje sukoba i intervencije u iste na teritoriji bivše Jugoslavije.
Prije svega riječ je o potpuno originalnom bh. filmu koji je od odlične scenarističke podloge, izvanredne podjele uloga i vješto kreirane mizanscene predstavljao pravo iznenađenje za članove Akademije, a glavna referenca bila je u činjenici da je to djelo koje na potpuno nov način objektivizira rat na prostorima bivše Jugoslavije. Međutim to je iznad svega film ideje koja je svojim univerzalnim značenjem bila odlična osnovica za daljnu snimateljsku izvedbu i postprodukciju, što je sve skupa činilo okvir za postanak djela najreprezantivnije narativne izvedbe.
Filmovi Danisa Tanovića, pa i većeg dijela bh. kinematografije svoju misao grade na filmskoj priči, što bi najispravnije bilo ovu odrednicu staviti pod znake navoda. Inače, po svojoj prirodi film i jeste priča, pripovjedanje, međutim ta priča treba da se na velikom platnu prikaže pomoću „pokretnih slika“ (ikonički znaci). Ne moraju svi filmovi biti avangardna djela, ali kinematografija koja je blokirana pojmom „priča“ nema svoju budućnost, pa je mnoge druge umjetnosti (književnost, kazalište, slikarstvo) prevazilaze u svojim istraživanjima i traženjima „nove forme“ kazivanja.
Film Ničija zemlja (2001), ratna drama s elementima crne komedije može se “čitati“ i kao komorna drama s tri glumca, prividno je sličan nekom kazališnom komadu, ali ga nadilazi u drugačijim rješenjima unutar filmskog mizanscena, Njegova priča, u očima običog gledatelja (za koga se inače snima film!) svodi se na dramu tri lika koji predstavljaju tri postjugoslavenske zajednice u BiH, i s obzirom da je sama naracija jasno kodirana nisu joj bila potrebna neka velika (filmska) rješenja za razumijevanje priče, tj. njenog sukcesivnog razvoja. Imajući na umu toliko puta ponovljenu tezu „film se pravi za gledatelja“, u osnovici filma je zanimljiva filmska priča koja u njemu (gledatelju) treba otkriti emocije – svoje sljedeće filmove Tanović snima pod navedenim motom. No vratimo se ponovo samoj „priči“ filma Ničija zemlja koju je najbolje kvalificirati kao ratnu dramu što vremenski prati nekoliko dana sukoba u tijeku najžešćih borbi u Bosni 1993. godine.
Središnji događaj filma sukob je u jednom improviziranom „bunkeru“ dva ratnika koji pripadaju dvjema zaraćenim vojskama, borca Armije BiH Čikija (Branko Đurić) i pripadnika oružanih snaga srpske vojske Nine (Rene Butorajac), dok je treći vojnik Cera (Filip Šovagović) uhvaćen u „zamku“ odskočne mine. („Ko je počeo rat?“, „Nismo mi počeli rat, nego vi“, vrhunac je apsurdnog dijaloga dvojice „ratnika“ kojeg treći lik što leži na nagaznoj mini završava u duhu pomirljivog neutralca „Nije bitno tko je počeo kada smo svi u istim govnima“.) Mina koja se nalazi ispod leđa vojnika simbol je Bosne, i ako se ovaj pomakne svakog trenutka je moguć njen „nestanak“. Situacija oko same mine postaje veoma komplicirana, a rov vještački napravljen u nekoj pitomoj bosankoj udolini ironično predstavlja bjelosvjetski teatar ratnog apsurda („Čekajući Godota“).
Kako su se našli u rovu koji pripada „ničijoj zemlji“ manje je važno od ratne drame (ponekad konfliktne, a s vremena na vrijeme ironične) koja se dešava između njih, što je u stvari aluzija na daleko šire područje zahvaćeno neprijateljstvom što je kobna odluka suprostavljenih naroda rata u BiH. Iako su obojica „ratnika“ smrtni neprijatelji, prisiljeni su „surađivati“ kako bi preživjeli i spriječili eksploziju mine. Njihova neobična, ali i tragična situacija privuče pažnju svjetskih medija, ali i UNPROFOR-a čiji oficiri odluče pokrenuti akciju spašavanja koja više liči na „reklamu“ za njihove mirovne operacije. Od tog trenutka, centar pažnje više nisu „stanovnici“ rova, nego se Tanovićeve kritike „obrušavaju“ na snage UN-a koje ne čine ništa da bi zaustavile nerealni balans u kome jedna daleko jača vojska ispoljava brutalnost čak i nad nezaštićenim civilnim stanovništvom koji najviše trpi ratna događanja u BiH.
Ovaj Tanovićev film moguće je „čitati“ i kao apsurdnost svih ratova prožetih iracionalnom mržnjom, neefikasnosti mirovnih trupa UN-a koji djeluju kao „statisti-promatrači“, i medija čiji su novinari-izvještači „aktivni“ poput grabljivica koje nadlijeću plijen na zemlji koja je u stanju truleža.
Filmom Cirkus Columbia (2010), Tanović se ponovo vraća na stvaralaštvo u BiH nakon što snima u inozemstvu filmove posve dugih tema i žanrova. To je romantična drama, snimljena po istoimenom romanu književnika Ivice Đikića, i u odnosu na Ničiju zemlju početak priče je vraćanje u blisku predratnu prošlost. Radnja ovog Tanovićevog bh. filma odvija se u dijelu Hercegovine nakon pada komunističkog sistema 1991. godine. Divko Buntić (Miki Manojlović) vraća se u rodno mjesto nakon 20-godišnjeg egzila u Njemačkoj zajedno s mladom djevojkom Azrom (Jelena Stupljanin) i crnim mačkom (kada se izgubi cijeli grad juri za mačkom, jer je u pitanju nagrada od 2000 njemačkih maraka).
No, mačak budi i predosjećaj da će uskoro njegov otuđeni sin Martin (Boris Ler) stupiti u vezu s atraktivnom gošćom (Dinkova supruga Lucija, iz osvete što ih je Dinko bezrazložno napustio i otišao za Njemačku, glavna je prepreka zašto je ocu teško uspostaviti kontakt sa sinom). Dok se mjestu približava „ratna oluja“, Dinko je u dilemi: ostati u svojoj tek obnovljenoj kući (nakon što je uz pomoć veza i policije iz nje bez imalo obzira izbacio suprugu i sina s kojim nije imao kontakta preko 20 godina), ili se vratiti nazad u Njemačku. Dinko je politički emigrant koji se od svoje supruge morao rastati, jer ga je Lucijina (Mira Furlan) komunistička obitelj optužila za suradnju s ideološkim neprijateljem.
Tanovićev film Cirkus Columbia počinje u vremenu kada dolazi do promjene vlasti, ali pred sam kraj nagovještava dolazak „tragičnog vremena“ koji će se najkrvavije odraziti na tlu BiH. To je i priča o ljubavi koja ne poznaje granice, i u osnovi nema ratnu tematiku, u isto vrijeme je oda onom bezazlenom vremenu prije rata i nepristajanje na to da je s nacionalistima na vlasti „moguće srušiti čitav svijet“. Ovim filmom Tanović pokazuje svoje redateljsko umijeće (mizanscen, postavka kamere i atmosfera), što u odnosu na prvjenac u prvi plan ne ističe priču i njenu dramsku radnju.
Đikićev roman, što će potvrditi oni koji su ga pročitali, bitiše na autorovoj kritičkoj i neskrivenoj političkoj oštrici: nacionalizam, nasilje, rat. Međutim velika je razlika između Đikićevog i Tanovićevog rukopisa, kada je u pitanju sam pogled na film. Dok roman donosi kritiku ratnog stanja, radnja filma je izmještena u razdoblje neposredno pred početak rata, a film se završava gdje roman nagoviještava: prve detonacije među hercegovačkim brdima. Ovaj uzmak pred traumatičnoj realnosti rata, suštinski određuje Tanovićevu adaptaciju romana „Cirkus Columbia“.
Epizoda u života berača željeza (2013), dokumentarno-igrana drama u fokus dešavanja postavlja romsku obitelj Mujić koja živi daleko od bh. urbane civilizacije. Nazif, zajedno sa suprugom Senadom i njihove dvije male kćeri, preživljava skupljajući staro željezo, rastavlja i automobile da bi ih prodao u otpad. Kada trudna Senada osjeti bolove Nazif je vodi u bolnicu, ne znajući da je dijete koje nosi već mrtvo. Drama počinje onog trenutka kada bolnica odbija da primi bolesnika, jer socijalno nije osigurana, dok se ne uplati 980 KM. Senada kuca na sva moguća vrata, ali je teško doći do izlaza koji bi vodio potrebnoj operaciji. Upoznat sa sadržajem gledatelj film može promatrati kao slučaj za skicu „siromaštva i diskriminacije“ na margini modernog europskog života, ali i kao niz slučajeva kroz koji prolaze Romi, oduvijek nailazeći na „fatalni zid državne birokracije“.
Ovaj emocijama nabijen film, sa scenama koje su mučne za gledanje, izuzetnoj slici doprinosi i intmistička kamera (Erol Zubčević) koja ulazi u svaku poru aktera drame (čak i medicinskog osoblja) čineći dokumentarni zapis nešto drugčije dramaturgije koji se ne pridržava zakonitostima klasične norme. Imajući sve ovo na umu, uvjerljiva obiteljska drama prerasta u univerzalnu priču s ponekim bljeskom „na rubu političkog protesta“. Ako bi se trebao izvesti zaključak za ovo Tanovićevo djelo, bio bi to „krik“ koji upozorava društvo za izuzetno i brže rješenje problema romskih obitelji, koje se sve vrijeme nalaze kao „žrtve otuđenja“ bez ičije zagarantovane zaštite, ugroženosti koja se može potvrditi u užasnoj slici sistema kome su kolektivno svakodnevno izložene.
Sarajevski atentat kao jedan od najvažnijih svjetskih događaja i danas ima različite interpretacije, ali je oduvijek predstavljao zanimljiv materijal za filmske ekranizacije (film Fadila Hadžića iz 1968. i Veljka Bulajića snimljen 1975.), no film Smrt u Sarajevu (2016) iz jednog dosta neobičnog kuta pokušaj je da se ovaj povijesni događaj smjesti u jednu drugu prikazivačku atmosferu tako da ga je moguće prihvatiti kao alegoriju današnjeg Sarajeva, a samim tim i šire (BiH, Balkan, Europa).
Na početku ovog uratka neće biti na odmet osvrnuti se na naslov samog filma i naglaska na riječi „smrt“. Ako se sjetimo naslova filma Smrt u Veneciji (1971) redatelja Luchina Viscontija, koji ima aluziju na pojam smrti, ali iz fokusa umjetnika (Dirk Bogart) koji uoči smrti doživljava estetsko i erotsko uzdignuće, onda bh. film predstavlja jedno drugo moralno-ljudsko pitanje: „Što je budućnost čovjeka u ovome gradu?“. U tom kontekstu moguće je sagledati poruku ovoga filma koja nije nimalo ohrabrujuća: „Je li ovaj grad groblje u kojem se kreću davno umrli i otkud im ta ideja da su ustvari samo oni živi“. Ova metafizička postavka značenja jednog filma ima odličnu percepciju da vjerujemo u djelo o kome možemo govoriti iz kuta filozofskih promišljanja. No da li je ova teza održiva, o tome glavnu riječ daje filmski gledatelj.
Jedno od najboljih do sada realiziranih filmova Danis Tanovića Smrt u Sarajevu (2016), egzistencijalnih strahova i moralnih dilema, govori o neshvakidašnjoj pripremi sarajevskog hotela „Evropa“ za obilježavanje stogodišnjice atentata na nadvojvodu F. Ferdinada od strane G. Principa. No vrijeme proslave pada baš u dane kada hotel ostaje bez sredstava za daljne poslovanje, a zaposlenici se spremaju na štrajk zbog neisplaćenih plata. Menadžer hotela Omer (Izudin Bajrović) čini sve što je potrebno da spriječi napuštanje hotela od strane osoblja, i u toj namjeri umiješa se i Enco (Aleksandar Seksan) vlasnik striptiz kluba i lokalni gangster koji uz pomoć svojih siledžija pretuče vođu radnika. U tim trenucima film naginje na kriminalističku dramu, no uvođenje francuske glumačke zvijezde (Jacques Weber) koja iznajmljuje sobu pred premijeru Levyjeve predstave, radnja poprima drugi tok.
TV novinarka (Vedrana Seksan) na krovu hotela obavlja intervjue za emisiju o Gavrilu Principu, razgovara sa stručnjacima i povijesničarima o tome kako se percepcija atentata i njegovog počinitelja promijenila. Prvobitni plan scenariste i redatelja Tanovića bio je da se snimi dokumentarac o „stvarnoj predstavi“ koja će se održati u Sarajevu, monodrami „Hotel Evropa“, no čudnim okolnostima rad se usmjerava na dugometražno igrano ostvarenje. Po riječima autora filma prvobitno značenje teksta nadograđeno je vlastitom vizijom atentata s harizmatičnom vizurom na cijeli događaj.
Majstorski pisan scenarij koji uključuje samo dijelove teksta B. Henrija Levyja, više se oslanja na priču oko samog hotela, gdje se isprepliću dramske scene s izvanredno karakterističkim likovima koji svojim različitostima idu k uzbudljivom vrhuncu. Ako se s druge strane pronikne u bit filma onda može biti i riječi o političkoj drami čije breme najviše osjeća bosanski čovjek uvučen u stalno pravdanje o svome podrijetlu, krivnji i trpljivosti. Tako se Smrt u Sarajevu bavi pitanjima koji su to odgovorni na vlasti da bi napokon bh. društvo krenulo naprijed, a ne da je „negativni centar“ oko koga se ne rijetko u fizičkim ili moralnim pohodima, paralisan neprijateljstvom, „vrte lešinari“ uživajući u njegovom konstantnom stanju raspadanja.
Pored nekoliko naznaka uporabe filmskih izražajnih sredstava, potrebno je izdvojiti odličan učinak kamere (Erol Zubčević), posebice u scenama snimljenim „iz ruke“ koje radnju filma čini dinamičnijom uz naglašena značenja uloga njenjih aktera, kao i evidentne atmosfere koja je nezaobilazni dio vizualizacije kadrova. Uz odlično kreirane likove, dizajn, montažu, rad ostalog tehničkog osoblja sve ovo samom filmu daje smisao kakao u fizičkom tako i metafizičkom značenju.
Film Deset u pola (2021) spada u žanr komedije, ali ne u onom klasičnom smislu kada radnju nose glumci komičari. Riječ je o dvojici susjeda koji imaju iste radnje (ćevabdžinice) i njihovom „tihom sukobu“, ljutim protivnicima oko pitanja „tko pravi bolje ćevape?“ (sarajevski brend). Radnja filma, u veoma sprom ritmu, odvija se u pandemijom zahvaćenom Sarajevu, (koja je zahvatila sve pore života, izražena je i kod ugostitelja koji trpe ogromne gubitke) iako je u prvom planu „konflikt“ ljutih protivnika oko kvaliteta njihovih proizvoda, film zapravo propituje daleko važnije životne probleme, a odluke koje donose njegovi akteri u skladu su s prihvatajućim i neminovnim promjenama.
S druge strane, dok tenzije između dvojice ugostitelja traju, sin i kćerka su u nekoj vezi, ali pored nagovještava neke „love story“, postoji daleko veća dilema za mlade: otići ili ostati? Ovo je film u kome se glavni grad BiH prikazuje iz nekog drugog kuta. Ali, da li je ta zanimljivost za gledatelje dovoljna da priča dobije neko šire značenje, osim lokalnog? U filmu igraju već oprobani Tanovićevi glumci: Branko Đurić, Izudin Bajrović, Goran Navojec i mladi, Helena Vuković i Kerim Čutuna, kojima su ovo debitantske uloge. Direktor fotografije je Damir Šagolj.
Za vrijeme prve ratne godine na ASU u Sarajevu Tanović je radio za filmski arhiv Armije RBiH (zajedno s kolegom Dinom Mustafićem), a nakom rata studije nastavlja na filmskoj školi INSAS (Belgija). Pored Oscara i Zlatnog globusa, na Berlinaleu je dvostruki dobitnik nagrade Srebrni medvjed. Dobitnik je i nagrade Počasno Srce Sarajeva na 20. Sarajevo Film Festtivalu. Jedan je od osnivača „Naše stranke“ te je politički angažiran, a objašnjava to potrebom „da bi spriječio širenje nacionalizma i korupcije“.
Danis Tanović je u bh. produkciji snimio kratke filmove: Čudo u Bosni (1995), L' Anbe (1996), Buđenje (1999), 11.09.01–Septembar (2002), Prtljag (2011) a u inozemstvu cjelovečernje: Pakao (2005), francuska produkcija, prema scenariju pokojnog poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog, Triage (2009), sa Colinom Farrellom u ulozi fotoreportera koji se vraća kući iz ratom razorenog Iraka, te Tigers (2014) i The Postcard Killings (2020).
