Piše: Sead Vegara

Jadna li je ta filmska industrija u kojoj se možete nasmijati više na filmu o superherojima, a ne na onome što se danas prodaje pod etiketom komedije. Jadna. I bijedna. Da, dame i gospodo, ono što ovih dana možete pogledati na redovnom kino-repertoaru pod etiketom komedije su trećerazredni naslovi koji više ni tinejdžere ne mogu da nasmiju, a kamoli odraslu i vaspitanu publiku. Umjesto smijeha koji gledatelji trebaju da proizvedu gledanjem komedija sada to rade gledajući filmove o superherojima. Filmove poput Deadpoola 2.

Nastavak je to za koji je bilo zapisano “u kamenu“ da će se snimiti nakon uspjeha prvog filma. Kako to obično biva sa nastavcima, ogromnom većinom njih, akcija je u prvom planu, dok je karakterizacija likova samo usputna stvar. Sada, slučaj je sa filmom Deadpool 2 da je to već na izvjestan način usklađeno i pristojno urađeno. Ali opet, sa druge strane čini vam se da je tzv. psihološko sjenčenje likova, naročito glavnog protagoniste na izvjestan način učinjeno, izraz koji se borim da ne u potrijebim, ali jednostavno ne mogu, “sapunjičasto“. To će primijetiti svi oni koji se odluče pogledati film, dok same detalje o tome nećete pronaći u ovoj recenziji (do određene razine spoiler free recenziji).

Trojica scenarista, od koji je jedan i sam Ryan Reynolds, glumac koji portretira Deadpoola, prozivani su u samom filmu od strane glavnog protagoniste (“slab scenaristički rad“ – poor writing) i takvo meta prepucavanje ukorijenjeno sa autoreferencama i referencama na superherojske filmove iz Marvelove i DC-jeve franšize, te pop-kulturalnim referencama, učinile su nastavak Deadpool 2 fe-no-me-nal-nim superherojskim filmom koji je krojen po receptu “nastavaka boljih od prvog filma“. (Tu spadaju, koliko puta prozivani Coppola sa Kumom 2, Cameron sa Aliensima i Terminatorom 2, Star Wars: The Empire Strikes Back, te Pixarov Toy Story 2.)

Od samog početka Deadpoola 2, reditelj David Leitch se igra sa narativom i žanrovima, kombinujući akciju, komediju i dramu, i pretvarajući ga u amalgam (nimalo običnog) superherojskog filma. Furiozni akcioni početak preklapa svojevrsna parodija na Bond-intro-temu (ono što je postalo pravilo kod filmova o najtajnijem tajnom agentu Jamesu Bondu: supercool dizajnirana uvodna špica sa savršenom pjesmom otpjevanom od strane neke poznate pop dive) nakon koje uslijedi udarac Wadeu Wilsonu a.k.a. Deadpoolu od kojeg će se oporavljati ostatak trajanja filma.

Da ne bude da je sve pod konac u Deadpoolu 2, tj. ono što bi se moglo zamjeriti scenaristima Rhettu Reesu, Paulu Wernicku i Reynoldsu, (par puta spomenuti poor writing) jeste odsutnost, nekozistentnost glavnog negativca. Tu je to čuveni Cable (Josh Brolin) kao čudnovati polučovjek-polumašina (sličan Borgovima iz serijala Star Trek: Next Generation), sa misijom da ubije dječaka – mutanta Russella (Julian Dennison), koji će negdje u putu i sam postati negativac, te usputni do izvjesne mjere pristojno napisani i uvjerljivo odglumljeni likovi (upravnik sirotišta za djecu mutante kojeg portretira Eddie Marsan).

U samom uvodu je rečeno da ćete se više nasmijati (i više uživati) gledajući Deadpoola 2 nego bilo koju drugu komediju na redovnom kino-repertoaru. (Obratite pažnju na odjavnu špicu!) Stoga, poželimo mu još više sreće na box officeu, što više zarađenih šuštavih novčanica i nadajmo se da će do trećeg dijela Deadpoola holivudski scenaristički skribomani uspijeti vratiti komično u pravu komediju, te nas još počastiti i sa još jednim supernastavkom.