Piše: Mirnes Alispahić

Mračni trileri s detektivom opsjednutim neriješenim slučajem i bolesnom fiksacijom na glavnog osumnjičenog za ubistvo nisu baš filmovi u kojima očekujete vidjeti Jima Carreyja, jednog od najvećih komičara našeg vremena. Upravo takav je njegov posljednji film koji se našao u kinima, Mračni zločini. Iako je film snimljen još 2016. te je svoju premijeru doživio na filmskom festivalu u Poljskoj, tek je sada pušten u kino distribuciju. Ovo nije prvi put da vidimo Carreyja u ozbiljnoj ulozi, ali mislim da ga nikada nismo gledali u ovako “mračnoj“ ulozi i da ga nikada ne bi ni gledali da je film sniman u Americi. Doduše, podsjetimo se i Robina Williamsa, koji je imao sjajnih uloga van svog komičarskog opusa, poput recimo one u Nolanovoj Nesanici. Razlog dobroj i upečatljivoj glumi kada se nađu u ovim, za njih nespecifičnim ulogama, nalazimo u njihovoj povezanosti s mračnom stranom i demonima koje su nosili ili nose u sebi. Ali, da li je izuzetna gluma Jima Carreyja dovoljna da Mračni zločini isplivaju na površinu u moru sličnih mračnih trilera? Pa ne baš. Ona je samo tek jedan plus.

Mračni zločini; režija: Alexandros Avranas; uloge: Jim Carrey, Marton Csokas, Charlotte Gainsbourg, Agata Kulesza, Kati Outinen, Zbigniew Zamachowski; 2016.

IMDb rejting: 6.7/10

Mračni zločini su inspirisani novinskim člankom objavljenog u The New Yorkeru kojeg je napisao David Grann o istinitom slučaju poljskog pisca Krystiana Bale, koji je 2000. počinio ubistvo za koje je osuđen 2007. godine nakon što je detektiv pronašao dokaze nakon tri godine istrage. Zapravo, sam Bala je izdao knjigu tri godine poslije u kojoj je doslovno opisao ubistvo koje je počinio. Da stvar bude gore, policija je pronašla zapise o njegovom drugom romanu u kojem se spremao počiniti drugo ubistvo.

Sama priča Mračnih zločina se samo drži kostura Baline priče te je smješta u malo bizarnije okruženje varšavskog podzemlja, S&M sex klubova i ljudskih mračnih poriva. Carrey je Tadek, detektiv pred penziju koji ne želi otići ponižen, dok ga je kolega ponizio i postao šef policije. Želi oprati ljagu sa svog imena i zablistati kao nekada. Postaje opsjednut neriješenim slučajem ubistva, a kada tragove ubistva pronađe u novom romanu pisca Kozlowa, kojeg glumi sjajni Martin Csokas, fiksira se za njega i u toj zaslijepljenošću njim i željom za uspjehom, ponire sve dublje u mračne kutke svoje psihe postajući poput onih o kojima istražuje. Sadistički muškarci s novcem koji svoje zadovoljstvo pronalaze u silovanju i ponižavanju djevojaka po mračnim ilegalnim seks klubovima.

Film ima potencijala. Ima dovoljno mraka u sebi da ponudi nešto puno više od onoga što su reditelj Alexandros Avranas i scenarista Jeremy Brock podarili. Gdje je onda problem? Kako smo od nečega što je moglo ispasti izuzetno dobar mračni triler dobili obični prosjek kojeg ćete zaboraviti pola sata nakon gledanja i ostat će vam u pamćenju samo prizori ponižavanja i mučenja žena? Glavni problem je scenarij koji jednostavno nije dovoljno razrađen i razbacan je posvuda. Jednostavno nema jasnu nit vodilju i gubi se u svim tim tvistovima koje nam nudi i klišejima koji se nižu jedan za drugim. Nemam ništa protiv klišeja, dokle god me mogu uvjeriti u svoje postojanje. Ovdje to nažalost nije slučaj.

Avranas stvara tmurnu atmosferu, sve je u sivom tonu, glavni “negativci” su jasno označeni crnom bojom odjeće u kojoj se pojavljuju u svojim scenama, Tadek je čovjek u sivoj zoni, naginje ka mraku što odražava i njegova odjeća. Jasno se vide nijasne sive i crne koja stalno nosi, a njegov karakter dodatno opisuje i njegov odnos s porodicom kao i izgled nekog ruskog pisca iz 19. stoljeća. Ritam filma jeste spor, bolno spor, ali ovakvom filmu takav ritam i odgovara. Ili bi barem trebao odgovarati, međutim to nizanje klišeiziranih likova i situacija jednom za drugom bez neke jasne niti vodilje sem da povremeno šokira gledatelje nasiljem i surovošću, ne daje baš impresivan dojam. Štaviše, film ne bi bio vrijedan spomena da nema zaista jaku glumu Carreyja, Charlotte Gainsbourg i Martina Csokasa, koji se očigledno zabavlja u svom liku, te tmurnu atmosferu.

Da je samo malo više kohezivan i da su ovi fragmenti ljepše upakovani, mogao je ovo biti jedan izuzetan triler u rangu Fincherovog Sedam, ali ovako nestaje u sivilu istih šablonskih trilera kojeg vrijedi pogledati samo ukoliko ste ljubitelj Carreyja, želite ga vidjeti u drugačijem izdanju ili pak volite mračne, šablonske trilere.