Piše: Marko Njegić

Proganjanje je drukčijeg tipa od očekivanog u Priči o duhovima Davida Loweryja, jednom od najboljih filmova 2017. koji je, nažalost, preskočio hrvatska kina i pojavio se u “online“ videotekama. Naime, A Ghost Story nije hororska priča o duhovima. Nema to nikakve veze s jednostavnim, arhetipskim, gotovo dječjim prikazom prikaze. Duh je, dakle, u ovom filmu ogrnut bijelom plahtom s dvjema crnim rupama za oči. Prije nego što uskliknete “Scooby Doo!“, podsjećamo na uvodnu scenu Carpenterove Noći vještica i Michaela Myersa prerušena u duha, s plahtom i naočalama preko izreza za oči. Veoma jezivo. Mogla je takva biti i Priča o duhovima jednom kad u prometnoj nesreći smrtno stradali glazbenik C (Casey Affleck) ustane iz mrtvih noseći na sebi plahtu kojom su ga prekrili u mrtvačnici i počne proganjati djevojku M (Rooney Mara). Lowery je razmatrao snimiti čisti horor. No, od horora jedva da je ostalo “h“. Jedna scena prenuća usred noći koje iz sna budi C-ja i M kad netko ili nešto padne na klavir. “Ima li tamo nečega“, pita se M. “Srce mi je poskočilo“. Srca neće poskakivati u ritmu “jump scare“ scena strave i užasa, ali će boljeti, duša također.

Priča o duhovima; režija: David Lowrey, uloge: Casey Affleck, Rooney Mara; 2017.

IMDb rejting: 6.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 91%

A Ghost Story proganja na (anti)romantičan i egzistencijalan način kao rijetko neka priča o duhovima. Film je poseban, pa i eksperimentalan u pristupu i izvedbi. Ne viđa se svaki dan film u kojem je zvjezdani glumac veći dio filma nijem i skriven ispod plahte. Jednako tako, ne viđa se često ni film snimljen u suženom, vertikalnom 1.33:1 formatu slike. Nešto tako nismo vidjeli od Mame Xaviera Dolana, s tim da je direktor fotografije Andrew Droz Palermo u cijelosti snimio Priču o duhovima u sličnom formatu, sa zaobljenim rubovima kadra.

Ovaj klaustrofobičan format je, zapravo, podatan za horore jer sužava vidno polje gledatelja i širi prijetnju od nečega što potencijalno vreba sa strane/izvan kadra. Ipak, Lowreyju, rekosmo, nije do klasičnog horora, ali jest do simbolike: ovako nas redatelj usredotočava isključivo na centar kadra i likove u njemu, stoga je dojam kao da šutke promatramo nečiji život (i smrt) kroz rupu na zidu. Intiman film postavlja publiku ispod plahte duha da promatra (njegov nekadašnji) svijet upravo njegovim očima, katkad i u realnom vremenu.

U jednoj sceni, odigranoj u neprekinutom, statičnom kadru od najmanje pet minuta, C gleda M kako jedući pitu liječi tugu izazvanu njegovom smrti. Vrijeme je bitna odrednica filma A Ghost Story, osovljena oko montaže M-inih izlazaka iz kuće dok jednom ne ode zauvijek, a u nju se useli najprije samohrana majka s djecom, zatim i mladi boemski ljudi željni tulumarenja i pesimistična, apokaliptična filozofiranja o prolaznosti i (ne)ostavljanju tragova na ovome svijetu.

Njihova kuća s vremenom biva srušena i pretvorena u poslovnu zgradu s pogledom na “bladerunnerovski“ svjetlucavi, neonski grad. Odlazimo u budućnost, ali i u prošlost, sve do “vesternskog“ 19. stoljeća. Gledamo doseljenike na (is)tom mjestu gdje je niknula kuća C-ja i M. Prolaznost godina nanovo efektno dočaravaju montažni rezovi: pogođena indijanskim strijelama tijela doseljenika će postati kosturi unutar minute. C luta vremenom prešutno kontemplirajući o njegovoj i našoj prolaznosti, ali je čitavo vrijeme zapeo u istom prostoru, kao u nekakvom čistilištu između života i smrti, da ga podjeća na sve ono što je bilo, a što mu polako nestaje pred očima, uslijed čega ne može krenuti dalje, za razliku od M.

Ona će ipak nastaviti s životom kad napusti njihovu kuću, a on proganja samoga sebe čekajući je da se vrati (ispada da je C pod plahtom izazvao ono prenuće s klavirom). Zvuči kompleksno? I jest. Lowery je u 90 minuta sabio lirsku (anti)romantičnu priču o duhovima, životu poslije života i smrti, te SF na temu vremena i njegove dezorijentirajuće nelinearnosti kroz godine, desetljeća i stoljeća, čime film postaje epski u obujmu poput Drva života, Odrastanja ili Interstellara. Svakom minutom roje se velika pitanja.

Može li čovjek “nadživjeti“ svoju smrt? Kakve točno tragove treba ostaviti iza sebe da bi bio upamćen? Je li to pjesma, poput C-jeve napisane za M (“I Get Overwhelmed“ Dark Roomsa) ili tekst poput ove recenzije? I koliko dugo će biti upamćen prije nego što (njegov – pisani - trag) izblijedi iz sjećanja? Priča o duhovima govori o tugi, gubitku, žalovanju, blijeđenju emocija, sjećanju, zaboravu, vječnoj usamljenosti. Ima duhova poput C-ja, npr. u kući preko puta njegove. Oni nisu sami, ali su usamljeni, a voljene osobe koje čekaju isto su podložene zaboravu. “Čekam nekoga“, kaže duh iz susjedstva. “Koga“, pita C. “Ne sjećam se“.