Piše: Ivan Čupić
Ne tražite ocjenu na kraju recenzije, film je rock'n'roll, okej? Slijede riječi, mnogo naslaganih riječi, jedna do druge, nikako da stanu, kao lokomotiva kroz Divlji zapad iz filma "Butch Cassidy i Sundance Kid". Eksplozija slova za tri, dva, jedan, uz glazbenu pozadinu grupe Wham, "Careless Whisper"...
Od uvodne špice Deadpoola, debitantskog uratka redatelja Tima Millera, postaje jasno - ovi se ne zezaju, sve karte su na stolu, a gumb za auto-referencu svijetli zeleno. Publika već u prvim minutama lovi sav taj ludi jazz superjunaka (kad bolje promislim, samo ga nemojte nazivati junakom, ne voli to – on je jednostavno super), plaćenika koji se na velikom ekranu već neslavno ukazao u objeručke odbačenom trešu zvanom X-Men Origins: Wolverine. Film je bio prvi i jedini pokušaj 20th Century Foxa da stvori čitav niz filmova u kojima bi fokus bio isključivo jedan X-Men. Vama ostavljam da, na prste, zbrojite koliko je to potencijalnih solaža (psst: jako puno); imajmo na umu kako se tipično holivudsko-gramzljiva ideja rodila u glavama birokratskih čelnika-kravataša mnogo prije tzv. 'zajedničkih svemira', u kojima danas, kao iz stripa, operiraju gotovo svi producentski teškaši: Marvel i Disney, uskoro DC i Warner, Michael Bay i antropomorfni Transformersi itd.
Deadpool; režija: Tim Miller; uloge: Ryan Reynolds, T. J. Miller, Morena Baccarin, Briana Hildebrand; 2016.
IMDb rejting: 8.7/10
Rotten Tomatoes rejting: 84%
Čovjek u centru zbivanja s drugom šansom u rukama: gospodin Ryan Reynolds (Green Lantern, kašljuc). Od osakaćene inačice Deadpoola iz spomenutog Wolverinea, u kojemu su Plaćeniku velikih usta spomenuta čak i zašili u jednom trenutku, zacijelo u strahu da će unutar PG-13 okruženja probiti četvrti zid, obratiti se publici i izlanuti neku sočnu, barem iskrenu, psovku.
Osim Reynoldsa, koji je dijelom projekta već zasigurno desetak godina, valja cimnuti šešir i spomenutom redatelju Milleru, montažeru Julianu Clarkeu koji je skladno okupio svu tu frenetičnu akciju vođenu nezaustavljivom pozitivnom energijom te skladatelju Tomu Holkenborgu, poznatijem kao Junkie XL (Mad Max: Fury Road); svi su oni junaci ove priče o uskrsnuću strip ikone koja nam se, prigodno, ukazala na samo Valentinovo: nekonvencionalna, nonšalantno izravna i urnebesna, baš kako treba. Kažem prigodno i kažem uskrsnuće s razlogom, jer Deadpool je već prvoga vikenda prikazivanja debelo profitirao, pokrivši skromni budžet od 54 mil. dolara, pritom napravivši, da se izrazim njegovim rječnikom, 'jebeno dobre chimichange'.
Ako me pitate je li Deadpool narativno super(junačko) otkrivenje odmah ću vam reći da nije. Jezgra priče poprilično je konvencionalna: plaćenik Wade Wilson (Reynolds) živi i uživa sretan plaćenički život iz Moje puške, moji snovi, ne mari za sutra, druži se s ološem svijeta u baru na kraju svijeta, oguglao na vulgarne komplimente vlasnika i najboljeg prijatelja Weasela (T. J. Miller). Dva konzervativno orijentirana X-Mena koje je studio uspio platiti da glume u filmu (ovo je stvarna referenca koju ćete čuti): klišejizirani Rus s naglaskom - Colossus (već viđen u filmovima Bryana Singera, ali u promijenjenom kontekstu) i neraspoložena, ali simpatična gotička tinejdžerica osebujnog imena - Negasonic Teenage Warhead (Briana Hildebrand), pojavljuju se u priči kao svojevrsni moralni kompas naslovnom protagonistu bez dlake na jeziku. Povrh svega, Wade uskoro upoznaje i ljubav svoga života, slagalicu na svoju slagalicu, ali kako ovo nije vaša tipična ljubavna priča, nastavak 50 nijansi sive, Vanessa (Morena Baccarin) je prostitutka. Kroz bizarnu i urnebesnu seks montažu na taktove godišnjih konzumerističkih praznika saznajemo kako su Vanessa i Wade uistinu stvoreni jedno za drugo, u svoj svojoj ludosti koju tako rado dijele, većinom u krevetu. Postoji, zar ste sumnjali, caka koja će ih spriječiti da ostvare onu novu prljavu ideju za Dan zahvalnosti: Wade saznaje da ga proždire rak, na nekoliko mjesta, za svaki slučaj.
Scenaristički dvojac Reese-Wernick niti u jednom trenutku ne zaboravlja autoironično, duboko emocionalno porijeklo junaka koji frankenštajnovsko lice mutanta na osvetničkom zadatku skriva pod maskom i slojevima komedije, pa nakon salve stand-up smijeha znaju kada stisnuti stres-lopticu i naznačiti kako je situacija na velikom ekranu itekako ozbiljna. Reynolds i Baccarin pritom s lakoćom prodaju kemiju bliskosti. U jednom trenutku Deadpool nakon ekstravagantnog slow-motion masakra na autocesti (držeći u rukama katane, s ljubavlju) zastane u vremenu, obrati se publici po tko zna koji put, ne bi li nas podsjetio kako je ovo, na kraju dana, ipak romantična priča, s elementima horora. Gledano kroz pravocrtno dvosatno iskustvo u vremenu, mogli bismo zaključiti kako je Deadpool sve pomalo, ćušpajz žanrova kakvima se redovito diči Quentin Tarantino, ali vjerujem da, promatran iz ptičje perspektive, mozaik postaje jasno i beskompromisno izražena slika velikog srca s krilima, kroz koje prolazi krvavi metak.
Veselim se nastavku poduplanog budžeta koji je već najavljen, uz svu slobodu da rade što im padne na pamet koju će stvaratelji filma, još jednom, nadam se, primiti. Poanta sedme (ili bilo koje) umjetnosti nije udvaranje konvencijama već modeliranje iste pod prstima u vlažnoj glini, ovisno o prigodi.
