Piše: Mirza Skenderagić

Stvarnost na Balkanu, vječito razapeta između političkih i historijskih previranja, trenutno je poprište raznih neriješenih zločina sa smrtnim ishodima te zapravo predstavlja idealan sadržaj za detektivski film u kojem je konačna istina primarni narativni cilj.

Dok u Srbiji traje istraga u vezi ubistva žene za koje je optužen njen suprug, a Hrvatsku još uvijek potresa stravično ubistvo trudne djevojke koju je bivši momak izbo 88 puta, u BiH su trenutno aktuelni zasigurno najmisteriozniji i najkompleksniji kriminalistički slučajevi ikada, koji se ne zadržavaju samo na pojedinicima, već uključuju i sam državni vrh te pokreću lavinu drugih društvenih anomalija u bh. društvu.

Dok se u njima konačna istina još uvijek ne nazire, u detektivskoj fikciji, kao primarni cilj centralnog narativnog sižeja, ona po pravilu biva ostvarena. Zamjenom uloga, fikcionalna istina će sada postati primjer dramaturškog puta kojim treba ići stvarnost.

Kad je ubistvo “savršeno“

“Postoji li savršen zločin?“, pitanje koje je najšešće postavljano u fikcionalnom kriminalističkom, odnosno podžanrovskom detektivskom filmu i za razliku od stvarnosti, u filmovima i serijama odgovor je gotovo uvijek glasio: “ne!“. Da savršeno ubistvo, pa ni vlastite supruge, ipak ne postoji, najuvjerljivije dokazuje film Nazovi M radi ubistva (Dial M for Murder, 1954), reditelja Alfreda Hitchcocka, koji je dobio i svoj remake Savršeno ubistvo (A Perfect Murder) Andrewa Davisa iz 1998. godine. Riječ je, dakle, o ostvarenju u kojem glavni protagonista Toni Vendis (Ray Milland) osmisli “savršen“ plan ubistva vlastite supruge Margot (Grace Kelly) kako bi naslijedio njen novac, ali i kako bi joj se osvetio za seksualnu aferu, te angažira poznanika s kojim je nekada studirao, Čarlsa Svona (Anthony Dawson). Plan se izjalovi nakon što Margot u samoodbrani ubije Svona, što Toni također pokušava iskoristiti te osmišlja scenarij “B“, u kojem ubistvo nastoji iscenirati kao nesretan slučaj te po stanu postavlja mnogobrojne dokaze koje bi inspektore uvjerili u njegove riječi.

Nazovi M radi ubistva je klasik žanra film noira, koji je umnogome postavio temelje današnjeg tzv. detektivskog filma upečatljive dramaturške napetosti s nizom preokreta te iznimne atmosferičnosti proizašle iz teatarskog predloška, uz posvećenost detaljima koji nisu samo dokazi već i simbolički definišu odnose među likovima. Ovo ostvarenje na koncu ne samo da dokazuje da ubica uvijek biva pronađen, već i prezentuje krajnji stepen čovjekove okrutnosti, kada je u stanju da osmisli smrt najbliže osobe te da čak učestvuje u istrazi i istu navodi na krivi trag. U orgininalu te znatno slabijem remakeu, posebna mjesta u narativima su pripala likovima inspektora (u Savršenom ubistvu ga igra David Suchet i neodoljivo podsjeća na Herkula Poaroa; portretirao je slavnog fiktivnog detektiva u istoimenoj seriji), koji zločinu pristupaju kao slagalici koju samo treba složiti i u kojoj svaki detalj ima svoje mjesto.

Kad muž nije ubica

Za razliku od Hitchcockovog ostvarenja, snimljeno je i nekoliko filmova u kojima je ubistvo supruge podmetnuto mužu, a među kojima se posebno izdvaja naslov Bjegunac (The Fugitive) ponovno Andrewa  Davisa (1993) s Harrisonom Fordom i Tommyjem Leejem Jonesom u naslovnim ulogama, koji se odriče usporene naracije i napetost gradi uz pomoć akcije i elemenata trilera zavjere.

Dakle, pored smrti voljene supruge, dr. Ričard Kimbl se istovremeno suočava sa teškim optužbama i namještenim dokazima, te na koncu i osudom da je on ubica, i poput mnogih osoba koje su u trenutnoj balkanskoj stvarnosti ostale bez svojih bližnjih, ne stiže da tuguje. Motivisan žudnjom za osvetom, odnosno pronalaskom supruginog ubice i zadovoljenjem pravde, nakon nesreće tokom prevoza zatvorenika Kimbl bježi i započinje svoju nezaustavljivu (doslovno) borbu za istinom. Nasuprot njega je savezni šerif (isto što i detektiv, samo mnogo fizički aktivniji, spretniji, borbeniji…) Sem Džerard, koji uprkos tome što je na drugoj strani pravde, također traga za istinom.

Iako sve ukazuje na to da je Kimbl krivac, on, ipak, s velikom pažnjom preispituje motive, tragove, dokaze, ali i upoznaje samog “protivnika“ te trudi se biti u korak s njegovim. U konačnici, prateći trag “čovjeka sa protezom“, obojica stižu do istine, skrivenije mnogo dublje i posvećenije nego što se moglo i zamisliti te saznaju da iza pokušaja ubijanja iste stoji “farmaceutska kompanija“ kao vrhunac piramide  zavjere.

Također jedno od uspješnijih ostvarenja, s jednom od najoriginalnijih narativnih struktura svih vremena, izrađenom od ubrzavajućih i progesivnih flešbekova, u kojem žrtva sama preuzme ulogu detektiva, jeste Memento (2000) Christophera Nolana. Glavni lik ovoga filma je Lenard Šelbi (Guy Pierce), koji uprkos kratkotrajnom sjećanju pokušava pronaći silovatelja i ubicu svoje supruge, ali se istovremeno suočava sa vlastitom odgovornošću i greškama koje je napravio. Iako konstatno zapisuje i tetovira nove tragove na koje nailazi, traganje za osvetom mu ne dozvoljava da ostane na strani istine te uporno zapada u nove odjelke nepremostivog zločinačkog labirinta.

Kad su vlast i policija uključeni u zločin

Poznato je da detektivski film kao jedan ogranak krimića nije u stanju da funkcioniše zasebno već je po pravilu upotpunjen ostalim filmskim žanrovima, među kojima se posebno ističu akcija, triler, misterija, film noir, pa i drama. U svojoj knjizi “Notes on Film Noir“, Paul Schrader ističe da film noir tehnika naglašava gubitak, nostalgiju, nedostatak jasnih prioriteta, nesigurnost, a onda potopi ove lične sumnje u manirizam i stil. S kojim će se žanrom detektivski sjediniti, to svakako ovisi, prije svega, od sadržaja koji tretira te zatim ideosfere filmskoga djela. Ostvarenje koje u svojoj formi zalazi u dramu, misteriju, triler s posebnim akcentom na psihologizaciji likova jeste L.A. povjerljivo (L.A. Confidential, 1997) Curtisa Hansona.

Ovaj film je također umnogome moguće poistovijetiti sa balkanskom svakodnevnicom, s obzirom na to da je u fokusu njegovog narativa istraga koja doseže sve do policijskog vrha, a u kojoj se spominje i podmetanje dokaza te koja prezentuje postojanje sistemske korupcije već infiltrirane u DNK jednog grada. Tako istrage detektiva poručnika Eda Eksleja (Guy Pierce), detektiva narednika Džeka Vinsena (Kevin Spacey) i policajca Bada Vajta (Russell Crowe), osim što prolaze dovode do ličnih katarzi, osvjetljavaju mračnu stranu društva u kojem žive, a na kojoj se ispod jedne ljudske smrti nazire umiranje kompletnog društva.

Međutim, za razliku od filma u kojem se za prevlast bore svjetlo i sjena, a koji ipak, završava odlaskom u zalazak sunca i saznanjem o istini, u stvarnosti u Banjoj Luci i dalje preovladava tama, čije rijeke mulja gutaju one najranjivije. Kao i na primjeru Hansonovog ostvarenja ili npr. remek-djela detektivskog filma s elementima filma noira, Kineske četvrti (Chinatown, 1974) Romana Polanskog, glavni junaci spomenutih stvarnih slučajeva u BiH također jesu mjesta, odnosno gradovi, Banja Luka i Sarajevo, koji su se se odlučno upustili u borbu za istinu, pa kakva god ona bila.

Kad pronalazak ubice nije konačna istina

“Dug je i težak put koji iz pakla vodi ka svjetlu“, riječi su serijskog ubice Džona Doa, upućene detektivima Milsu (Brad Pitt) i Somersetu (Morgan Freeman) u filmu Sedam (Se7en, 1995) Davida Finchera, koji je, potaknut filmom Kad jaganjci utihnu (Silence of the Lambs, 1991) Jonathana Demmeja, nastavio tradiciju autorskog usložnjavanja ukupnog žanra o serijskim ubicama.

Ipak, u ovome ostvarenju “svjetlo“, zapravo, ne predstavlja kraj tame, već njen vrhunac, njeno konačno otkrovljenje koje ima za cilj da razotkrije i definiše svijet u kojem živi čovjek današnjice, a koji se jedino može uporediti sa Danteovim “Čistilištem“ (“Purgatorio”) i “Paklom“ (“Inferno”).

Uprkos tome što je okvirni narativ usmjeren na traganje za serijskim ubicom Džonom Doom, idejno značenje istrage koju vode detektiv Mils i Somerset, nije u njegovom pronalasku, već u prezentovanju jednog po jednog zločina i jednog po jednog grijeha, na čijem postojanju počiva čovječanstvo. Po uzoru na metaforičko značenje Danteovog “Pakla”, u kojem su grešnici zarobljeni unutar vlastitog grijeha, te na strukturu srednjovjekovnog moraliteta s likovima koji djeluju u unaprijed određenom sižeu, a pod okriljem religijske misterije, Sedam je remek-djelo sedme umjetnosti u kojem su detektivi svjedoci moderne Sodome i Gomore, koji poput Diogena usred bijela dana sa upaljenom svijećom traže čovjeka.

Kao i u ovome, najvažnijem Fincherovom filmu, tako i u ostvarenju Zodiac (2007), istina u istrazi koju vode novinar, detektiv i karikaturist neće dovesti do pravog imena ubice, već će samo prosvjedočiti o svim nedjelima koja je počinio jedan stanovnik Zemlje.

Kad se za svijet vrijedi boriti

U tom smislu, neka i imena osuđenih ubica i silovatelja te njihove kazne ne budu konačna istina i definitivni kraj, već početak jedne borbe za svijet u kojem će živi i dalje zahtijevati pravdu za mrtve, a “za koji se vrijedi boriti“, dodaje Somerset na kraju filma Sedam.