Piše: Sead Vegara

Ono što je trebalo ostati zapisano u analima kinematografije kao jedna od najboljih akcionih trilogija jesu tri dijela filma Die Hard (Umri muški). Ali, Hollywood ne bi bio Hollywood da nije upropastio cijelu stvar sa snimanjem četvrtog i petog dijela gdje je John McClane (Bruce Willis) pretvoren u klona jednog od likova koje je portretirao Vin Diesel.

Ne postoji savršenstvo - filmsko. Ali zato postoje savršeno i do perfekcije smišljeni filmovi. Nije se rodio taj koji je snimio savršen film u svim detaljima. Ima dobru kameru, odličan scenarij, fe-no-me-nal-nu glumu, produkcioni dizajn je bravurozan, ali (uvijek to smiješno „ali“) režija je tanka. Postoje zato savršene filmske trilogije.

Die Hard; režija: John McTiernan; 1988; Die Hard 2: Die Harder; režija: Renny Harlin; 1990; Die Hard With a Vengeance; režija: John McTiernan; 1995; uloge: Bruce Willis, Bonnie Bedelia, Rejinald Veljhonson, William Atherton/Franco Nero, William Sadler, Dennis Franz/Samuel L. Jackson, Jeremy Irons

IMDb rejting: 8.2; 7.1; 7.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 92%; 69%; 51%

Možda i ponajbolje dramaturški skrojen komad (poslije filma Casablanca) predstavlja film Die Hard, američkog reditelja Johna McTiernana. Zbog svog odmjernog i znalački napisanog scenarija (Jeb Stuart i Steven E. de Souza) koji vuče korijene iz literarnog predloška, knjige „Nothing Lasts Forever“ Rodericka Thorpa, Die Hard jeste i ostat će ne samo dramaturška majstorija već i najbolji akcioni film svih vremena. Priča u biti veoma jednostavna, a opet složena, za glavnog protagonistu ima Johna McClanea (Willis) ''običnog smrtnika'' (doduše, izdvaja ga to što nosi policijsku značku) koji će se ''zateći na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme'' (u nastavku će i izgovoriti famozni one-liner koji će se odnositi upravo na tu tvrdnju: „Story of my life“). Sceanristi De Souza i Stuart su struktuirali scenario po klasičnom (američkom) pristupu: karakteri – sitaucija – zaplet (sukob) – rasplet, i to su učinili sa takvom preciznošću da će ih profesori na akademijama scenskih umjetnosti uzimati za primjer ''savršeno struktuiranog filma''.

McClane (Willis) dolazi avionom iz New Yorka kod supruge Holly (Bonnie Bedelia) u Los Angeles i zatiče je na poslu u Nakatomi tornju gdje se upravo održava proslava Božića. Na samom početku doznajemo da to baš i nije sretan brak, ali pri susretu isrke polete i mislite da će sve biti u redu.

Kako to obično biva on joj počne zamjerati zbog, po njemu, velikih stvari (uzimanje djevojačkog prezimena Gennero). Ona se brani, počinje svađa, i taman kada biste pomisli da će se scena pretvoriti u patetiku reditelj McTiernan znalački uvodi u scenu lik službenice koja će prekinuti cijelu svađu. Pojavljuju se teroristi i sa prvim ubistvom jasno je u kojem smijeru će priča ići. Elokventi i staloženi Nijemac, vođa, Hans Gruber (Alan Rickman) će pokrenuti cijeli plan, a John će se morati snaći sam samo sa svojim pištoljem, bar do onog trenutka kad pronađe mašinku („Now I have a machine gun, ho-ho-ho“).

Jedna od velikih čari samog filma jeste činjenica da je cijelim svojim trajanjem glavni junak u ogromnoj nemilosti sreće i uvijek će biti korak iza negativaca. Bosonogog u potkošulji i farmerkama, što je prikazano komično, kasnije će snaći tragedija. McClane se nastavlja boriti ne želeći da u stilu (totalno bi nerealno to i bilo) Ramba i Schwarzeneggera (obojica spomenuti u filmu) krene u akciju ''pobij sve i vrati se sam'' koja je bila odlika filmova osamdesetih. I da, onoliko koliko dopušta ''holivudska komisija za realne junake u filmovima'' McClane je everyman. Stallone i Schwarzenegger su uvijek bili fizički nadmoćniji i to im je bilo glavno (uz malo pameti i dobrog dijela bezobraznosti) oružje, dok je slučaj sa Willisom, koji također ima granice  glumačkog talenta, taj što je on liku McClanea dao osjećaj za komični tajming sa one-linersima, koji imaju i drugi junaci (Schwarzenegger sam piše svoje), ali ih Willis svaki put gestom, izrazom lica učini svojim.

Kako je premisa kopirana po milion puta, barem ova originalna –sam protiv svih na jednom mjestu (avion, brod, voz...), svi ti plagijati nemaju ono nešto što Die Hard čini posebnim. McTiernanova režija prvog dijela je majstorska, pogotovo akcionih scena, ali mali detalji su ti koji čine pravu sliku: SWAT-ovac se pri probijanju u zgradu nabode na ružin trn; jedan od negativaca ukrade čokoladicu kad misli da niko ne gleda; McClane se ''pozdravi'' po drugi put sa posterom djevojke u toplesu ili opklada između dvojice negativaca.

Nastavci se obično snimaju radi cijeđenja što više novca iz pokušaja od franšize. Tako je bilo i sa drugim dijelom Die Hard 2. Napraviti bolji i napredniji film u odnosu na prethodni je pošlo za rukom samo rijetkima. U slučaju nastavka Die Hard 2, Nakatomi zgrada je zamijenjena vašingtonskim aerodromom koji će biti poprište strahovitih stradanja nedužnih civila i negativaca koji će završiti kao McClaneov ''ručni rad''. I sada su teroristi u pitanju, samo ''domaći'', koji pomažu generalu Esperanzi (Franco Nero) da pobjegne u ''sunčane krajeve''. Priča je opet bila bazirana na literarnom predlošku –knjizi ''58 Minutes'' Waltera Wagera.

Ipak, koliko god idiotski bio zaplet (teroristi su zauzeli aerodrom i ne dopuštaju nijednom avionu da sleti dok avion sa Esperanzom ne sleti na odgovarajuću pistu; kružeći avioni ne mogu da odu na suprotne aerodrome (?) jer nemaju dovoljno goriva dok satima obljeću vašingtonski aerodrom) ostaje poprilična majstorija finskog reditelja Rennya Harlina koji je uspio da snimi nastavak slabiji od originala, akcionu razbibrigu koja bi da je snimljena u novo doba predstavljala tzv. sedam-sekundni-film (poslije filma se sedam sekundi osjećate dobro i onda sve zaboravljate). S obzirom da je snimljen devedesetih prati ga nekakva nostalgija i ima posebno mjesto u srcima filmofila koji ga zajedno sa originalom svakog Božića iznova gledaju (Die Hard već godinama predjanči na top listi najboljih božićnih filmova; iza Caprinog filma Wonderful Life, naravno).

Važno je napomenuti da su iskorišteni svi likovi koji su se pojavili u prvom dijelu (McClaneova supruga Holly, Rejinald Veljhonson kao policajac Al Powell i novinar – lešinar Richard Thornberg kojeg je odlično portretirao William Atherton), i mnoštvo likova negativaca (William Sadler – pukovnik Stuart) – pozitivaca (Dennis Franz – šef aerodromske policije).

Za treći nastavak Die Hard With a Vengeance će se vratiti njegovo ''akciono veličanstvo'' John McTiernan, da bi pokazao da je u stanju stvoriti neviđenu akciju, kojoj mnogo štotšta fali, ali ako mu oprostimo dramauršku nedoslijednost i donekle nelogičan scenarij, ostaje istinsko uživanje u filmu koji je gotovo svim fanovima Die Harda najdraži i ponajbolji. Hemija između dvojice protagonista, posljednjeg akcionog junaka McClanea i Zeusa (Samuel L. Jackson), te negativca Simona („Simon says“ Jeremy Irons) je nešto što drži film u fokusu. Radnja će se ovog puta proširiti na cijeli New York, a sve će biti pomalo megalomansko –kompletna potjera i neviđeni stantovi.

Čak i uz snimljeni četvrti i peti dio, te najavljenim svojevrsnim rebootom (ponovnim iščitavanjem priče), Die Hard će u srcima fanova širom svijeta, a pri tome misleći na prva tri dijela, ostati obavezna filmska lektira kojoj će se vraćati iz godine u godinu.