Piše: Marinela Domančić
Koliko se često zapitate kako je biti dijete u doba tranzicije? Razmišljate li o tome kako danas odgajamo djecu, ko ih zapravo odgaja i šta im to nudimo? Kakav temelj im dajemo za život i kakvim ih bremenom još u predškolskom dobu opteretimo? Čemu ih učimo, kakav im primjer dajemo i koliko smo u njihovom odrastanju presudni? Šta čine roditelji, šta škola, šta vršnjaci? Roje se pitanja nakon odgledanog filma Djeca tranzicije u kojem nam Matija Vukšić ravno u lice baca najgore produkte života u oboljelom društvu. Dugo je i studiozno pratio priče male Lane, talentiranog nogometaša Davida, siromašne Natalije i, nažalost posthumno, tinejdžerice Marte. Svako je dijete slučaj za sebe i svaka je priča da se čovjek smrzne, a posebno kada pomisli koliko ima slične djece čije priče nikad ne izađu izvan obiteljskog kruga. Zanimanje jednog mladog, talentiranog novinara i redatelja za ovu temu jednako govori o njemu i njegovim profesionalnim mogućnostima koliko i o djeci o kojoj je napravio film.
Djeca tranzicije; režija: Matija Vukšić; 2014.
Lana je najmlađa, jedva joj je šest godina, a već je trpi teško nadoknadivu štetu krivog odgoja. Odrasta u dvorcu, vozi autić po dvorištu, u ormaru ima samo markiranu robu, kosu joj pere frizerka, majka šminka i već zna da ne želi ići u školu. Kad poraste želi biti Jelena Karleuša. Ili frizerka. I presvlačiti se 50 puta dnevno. Nikako glumica. Glumice, zaboga, imaju snimanja a to je dosadno. Ne može se odlučiti da li bi htjela voziti ferrari ili smart. Svoj iPhone nikad ne bi posudila drugarici. Hoće li uopće imati drugarice kad odraste? Nasuprot neumjerenoj količini raskošnog kiča u Laninoj obitelji, Natalija živi skromno. Brine o guskama, gicama i kozi. Nema mobitel niti skupu odjeću pa se u školi ne žele družiti s njom. Prijete joj bacanjem u more pa se ne usuđuje ići s razredom u školu u prirodi. U maltretiranju siromašne djevojčice prednjači učiteljicin nećak. Odgojna mjera u školi jeste premjestiti Nataliju u drugu, udaljenu školu do koje je otac mora voziti. Nadajmo se da je siroto dijete ondje našlo mir.
Davidova priča je najmanje mučna. Dječak je talentiran nogometaš i takav će prije ili kasnije dobiti šansu. Tek mu je osam godina i još ne shvaća šta znače nepotizam i korupcija, ali shvaća da bi u jakom inozemnom klubu imao dobro auto i lijepe cure. Želi u podmladak Barcelone, bio je najzapaženiji na ljetnom kampu, ali mjesto u La Masiji dobio je drugi dječak. Najmučniji je slučaj petnaestogodišnje Marte, djevojke koja se ubila zbog maltretiranja na društvenim mrežama. Policija, navodno, nema načina da dozna ko je uznemiravao djevojku, i isključila je sumnju u postojanje krivičnog djela. Čovjeka uhvati jeza kad pomisli kako je bilo majci koja je bez pomoći policije, slijedeći samo instinkt, pronašla svoje mrtvo čedo.
