Piše: Mirza Skenderagić

Film je od svog postanka vjerno oživljavao državnike iz prošlosti, njihova djela i živote, bez kojih bi se sadašnjost prema budućnosti kretala u sasvim suprotnom smjeru.

Predsjednici i ostali svjetski državnici, kao najvažnije, najhrabrije, ali i najomraženije osobe u historiji čovječanstva, oduvijek su predstavljali jedan od najpopularnijih filmskih sadržaja. Za razliku od historije, koja, po pravilu, zaboravlja svoje glavne kreatore, slijedeći njene požutjele stranice, film je od postanka vjerno oživljavao državnike iz prošlosti, njihova djela i živote, bez kojih bi se sadašnjost prema budućnosti kretala u sasvim suprotnom smjeru.

Osim što se redovno "vraća" presudnim historijsko-političkim ličnostima, film ih oživljava kao živa bića od krvi i mesa, sa svim njihovim vrlinama i nedostacima, skrivenim strahovima i neizrečenim nadama, stvarajući tako vječne spomenike na ljude koji su svojevremeno spašavali ili uništavali ljudsku rasu. S druge strane, celuloidna traka često je korištena i u propagandne svrhe, s ciljem romantizacije određenih političkih ličnosti i njihovih ideologija, koje često nisu mnogo nalikovale svojim replikama u stvarnosti.

Kada su u pitanju biografsko-historijski filmovi o državnicima, trenutno je aktuelno ostvarenje Najmračniji sat (Darkest Hour) o bivšem premijeru Velike Britanije Winstonu Churchillu, sa šest nominacija za nagradu Oscar u 2018. godini, uključujući i one za najbolji film i najbolju glavnu mušku ulogu.

'Beba koja se suprotstavila Hitleru'

Najmračniji sat je ostvarenje režisera Joea Wrighta, u kojem engleski glumac Gary Oldman utjelovljuje jednu od najkompleksnijih političkih ličnosti u historiji čovječanstva, bivšeg premijera Velike Britanije Winstona Churchilla, i to u najtežem trenutku njegovog života i karijere, kad je morao izabrati između pregovora za mir s nacističkom Njemačkom i vlastitih ideala.

Pomoću jezika filma, detaljno razrađenog scenarija utemeljenog na historijskim činjenicama, uvjerljive kostimografije i scenografije te istovremeno emotivne, realistične i dramatične glume, oživljen je jedan od najvažnijih trenutaka u savremenoj historiji čovječanstva, s njegovim glavnim protagonistom i čovjekom od čijeg su postojanja ostali samo datumi i pokoja prepisana riječ. "Ne mogu vam obećati ništa osim krvi, patnje, suza i znoja", riječi su Winstona Churchilla koje je izgovorio u Domu komuna, nakon što je postao predsjednik britanske vlade u njenom najmračnijem času, kada se, nakon pada Francuske, Velika Britanija našla "oči u oči" s moćnom i beskompromisnom nacističkom Njemačkom.

Prije toga režiser, pomoću glumačke kreacije Garyja Oldmana, predstavlja Churchilla kao bahatu i razmaženu bebu, koja spava do podne, obilno doručkuje u krevetu i zapovijeda svima oko sebe te naposljetku iz svoje sobe izbacuje mladu daktilografkinju Elizabeth (Lily James), jer je tokom kucanja koristila manji prored.

Ipak, u nastavku, tokom intimnog razgovora sa suprugom Clementine (Kristin Scott Thomas), ispunjenog razumijevanjem, nježnošću i ljubavlju, Churchill otkriva i svoju drugu stranu, onu koju je vješto skrivao od ostatka svijeta. "Dopusti da vide tvoje prave kvalitete, tvoju hrabrost, tvoj nedostatak sujete", kaže Clementine Winstonu u filmu, zakopčavajući mu dugmad na odijelu, na što on uzvraća: "Moju slabu prosudbu i moju lažnu volju?". "Tvoj smisao za humor", nastavlja Clementine. "Ho-ho-ho", odgovara ironično Winston. "Samo budi svoj", završava razgovor Churchillova životna pratilja i grli svog voljenog i poštovanog muža.

Iako poznat po izrazitoj glumačkoj ekspresiji (fizičkoj i glasovnoj) te uprkos drastičnoj transformaciji pomoću šminke i maske, Gary Oldman utjelovljuje Winstona Churchilla na krajnje prirodan i realističan način, kao čovjeka s ličnim nedoumicama, izrazito duhovitog i romantičnog te istovremeno popustljivog i tvrdoglavog, smirenog i bijesnog, koji bjesomučno traga za pravim rješenjem, pravim riječima.

S druge strane, negdje između pušenja 12 cigara dnevno, ispijanja viskija sa šampanjcem i "skidanju" Churchillovog čuvenog hoda s tijelom nagnutim naprijed, Oldman je već izgovorenim riječima dao sasvim novo značenje te stvorio svojevrsnog Shakespeareovog "junaka" koji svjesno ide ususret oluji.

Svi američki predsjednici na filmu

Prvi američki predsjednik na filmu bio je Abraham Lincoln, u najmračnijem ostvarenju američke filmske historije, Rođenje jedne nacije Dawida W. Griffitha iz 1915. godine. U filmu koji otvoreno propagira rasizam i prikazuje apologiju Ku Klux Klana, atentat na Lincolna prikazan je uz pomoć Josepha Henaberyja, kao prvog glumca u ulozi američkog predsjednika.

Abraham Lincoln, koji je ubijen u atentatu 1865. godine, dok je u pozorištu gledao predstavu sa suprugom, a koji se tokom čitave karijere zalagao za ukidanje ropstva u SAD-u, svakako je jedan od najpopularnijih američkih predsjednika.

Od nekoliko ekranizacija njegovog lika i djela najupečatljivija je verzija Stevena Spielberga iz 2012. godine naslova Lincoln, koja prati posljednja četiri mjeseca Lincolnovog života te njegovu borbu za 13. amandman. Kao najsnažniju kariku tog filma vrijedi izdvojiti glumačku izvedbu Daniela Day-Lewisa kao predsjednika Lincolna, za koju je nagrađen Oscarom na 85. dodjeli nagrada Američke filmske akademije.

Američki predsjednik koji je također nekoliko puta "oživljavan" na filmskoj traci je Richard Nixon. Tri godine nakon jednog od najvećih skandala u američkoj predsjedničkoj historiji (afera "Watergate") i svojevrsnog "bijega" iz Bijele kuće, osramoćeni Nixon odlučuje gostovati na televiziji, a za sagovornika za intervju bira britansku talk-show zvijezdu Davida Frosta. TV bitku između Nixona i Frosta ekranizirao je oskarovac Ron Howard u filmu Frost/Nixon, s Frankom Langellom i Michaelom Sheenom u naslovnim ulogama.

Život Richarda Nixona obradio je i režiser koji se u karijeri najčešće "bavio" američkim predsjednicima, vijetnamski veteran Oliver Stone, u filmu Nixon, u kojem je Anthony Hopkins ponudio najuvjerljiviju i najoriginalniju izvedbu lika i djela 37. predsjednika SAD-a.

U međuvremenu, fiktivni američki predsjednici izmjenjivali su se na filmskoj traci. I dok su se jedni odazivali na ime Merkin Muffley – "perika za ženske intimne dijelove" (Dr. Strangelove – Peter Sellers), spašavali svijet od ruskih terorista (Air Force One – Harrison Ford), zlih vanzemaljaca (Dan nezavisnosti – Bill Pullman), nezaustavljivih kometa (Žestoki udar – Morgan Freeman), borili se s ljubavnim nedaćama (Američki predsjednik  – Michael Douglas) i političkim zavjerama (Neograničena moć – Gene Hackman), drugi su bili zaposleni stvarnim predsjedničkim poslom (Kandidat – Jeff Bridges, Predsjedničke boje – John Travolta).

Negdje između komercijalnih i umjetničkih filmskih ostvarenja potkralo se i nekoliko "trash" filmova u kojima su američki predsjednici glavni "junaci", a svakako je najzanimljivija komedija Idiokratija, u kojoj predsjednik Dwayne Camacho (Terry Crews) upravlja državom u kojoj najviši koeficijent inteligencije iznosi 30, a najinteligentniji čovjek zove se Nisam Siguran.

Josip Broz sa 1.000 lica

Svjetski državnik s najviše lica na filmskom platnu sigurno je vrhovni komandant i doživotni predsjednik nekadašnje SFR Jugoslavije Josip Broz Tito. Tokom života Tito je predstavljao neizostavni segment partizanskih filmova, kao žanrovske podvrste takozvanih NOB-filmova, osnosno filmova o Narodnooslobodilačkoj borbi, a čiji je narativ zasnovan na prikazu ratnih operacija partizana.

Prvo lice na filmu Tito je dobio u ostvarenju U planinama Jugoslavije (1946), koje se smatra začetnikom partizanskog žanra, a koje su sovjetski filmski radnici snimili za jugoslavensku kinematografiju. Film koji prikazuje Drugi svjetski rat u Jugoslaviji i partizanski ustanak protiv fašističkih okupatora režirao je Abram Room, dok je lik Josipa Broza Tita utjelovio Ivan Bersenjev.

Jugoslaven Tito u tom je filmu govorio ruski jezik, što ne predstavlja ništa neobično kad je u pitanju utjelovljenje tog jugoslavenskog državnika, s obzirom na to da kreacija njegovog lika u partizanskom filmu uopće neće zavisiti od pravila koja nalaže stvarnost.

Na tragu temelja koje je postavio Roomov film, Tito će u partizanskom filmu postati svojevrsni idealizirani, dogmatski, gotovo mitski dramski lik, predstavljen kao genijalni i hrabri vojskovođa koji ne prihvata poraz. Tradicija prema kojoj Tita igraju stranci nastavljena je u i filmu Sutjeska Stipe Delića (1973), u kojem je Josip Broz za svoje novo filmsko lice lično izabrao britanskog glumca Richarda Burtona. Iako se s tim odabirom, uz pomoć glumačkog iskustva i sigurnosti, Titovom liku pokušala dodati i određena doza šarmantosti, zavodljivosti i fizičke elokventnosti, Burtonova interpretacija Tita ostala je upamćena kao krajnje nedosljedna, s obzirom na to da taj bivši velški rudar ni u jednom trenutku nije uspio "ući u kožu" lika kojeg igra, što zbog vlastite nezainteresiranosti, što zbog scenarističke ograničenosti.

Jednak prostor za Hitlera i Gandhija

Iako će Tita igrati i veliki broj regionalnih glumačkih zvijezda (Vjekoslav Afrić, Marko Todorović, Rade Šerbedžija, Lazar Ristovski, Zlatko Vitez, Voja Brajović, Boris Svrtan, Radko Polič) te iako će njegov lik predstavljati važan segment i dramskog filma te komedije (Pogrešna procena – 1987, Tito i ja – 1992, Maršal – 1999, Falsifikator – 2013, Ravna gora – 2013), igrani film ostat će dužan odgovor na pitanje: ko je, zapravo, taj Zagorac, čiji je misteriozni život ostao pod velom nimbusa legende i apstrakcije?

Kad je u pitanju kreacija filmskog lika zasnovanog na historijskoj ličnosti, najvažnija je apsolutna objektivnost, odnosno izbjegavanje polazne tačke koja unaprijed osuđuje ili odobrava njegov lik i djelo. Tako je, naprimjer, jednak prostor za glumačke kreacije i susretanje sa svim stranama ličnosti osoba koje igraju imao i Ben Kingsley kao indijski vođa Mahatma Gandhi (Gandhi, 1982), ali i Bruno Ganz u ulozi jednog od najvećih zločinaca u historiji Adolfa Hitlera (Hitler: Konačni pad, 2004), obojica prigrlivši njihove riječi, glas, kretnje i fizičku transformaciju te stvarajući najreprezentativnije uloge svojih karijera.

"Gluma nije pretvaranje da ste neko drugi. Gluma je pronaći sličnost u nečemu potpuno drugačijem i onda sebe pronaći u tome", izjavila je svojevremeno Meryl Streep, koja je u naslijeđe svijetu ostavila "čeličnu" glumačku kreaciju jedne od najvažnijih državnica svih vremena, britanske premijerke Margaret Thatcher (Čelična lejdi). Za tu ulogu nagrađena je svojim trećim Oscarom, a nakon svečane dodjele nazdravila je viskijem, omiljenim pićem baronice Thatcher.