Piše: Sead Vegara
Fuzija fantazije i realnosti daje filmu novu dimenziju težeći prema kvalitetama mita i legende na osnovu čega film, na kraju, i zaslužuje svoju popularnost, tvrdio je Leone.
Da bi razbili u paramparčad ovu tezu, slobodno je možemo nazvati “mudrom maksimom“, scenarista Danny Rubin i reditelj Harold Ramis, ne samo da su uzeli Torov čekić, već su shvativši da je najbolji i najveći reditelj koji je ikada kročio Zemljom, Talijan Sergio Leone, skromni, simpatični debeljuco (onako kako majka voli da tepa svom djetetu, a ne u pogrdnom smislu te riječi) to mislio i živio sa svih svojih šest (+1) snimljenih filmova (Za šaku dolara, Za dolar više; Dobar, loš, zao; Bilo jednom na Divljem Zapadu, Za šaku dinamita i Bilo jednom u Americi + Kolos sa Rodosa). A film, i prvenstveno scenarij kojim su Rubin i Ramis razbili Leoneovu biserima optočenu mudrost, jeste upravo ostvarenje koji nosi naziv, u sa-vrš-en-om prijevodu sa engleskog (Groundhog Day) na bosanski jezik Beskrajni dan. Ali, da ne bude da Leone nije tek filmski mudrac i mislilac dokazuju njegova djela, kojih nažalost ima tek toliko da se mogu nabrojati na prste dvije ruke, i to one Angela Eyesa (Lee Van Cleef) iz, po mišljenju najboljeg živućeg redatelja (Quentin Tarantino, op.a), najboljeg filma ikad snimljenog The Good, The Bad and The Ugly.
Za ono što će postati prvi u nizu ”dolarske trilogije” Leone je prekopirao Kurosawin samurajski film Yojimbo (Tjelesna straža) koji u biti i predstavlja western samo sa katanama umjesto pištolja. Usamljeni stranac – čovjek bez imena (Clint Eastwood) dolazi u gradić San Miguel i počinje da radi za dvije suparničke bande da bi ih na kraju uništio i jedne i druge. Ali koliko je kopija toliko je i originalno djelo. Leoneov film izgleda sirotinjski, prljavo i bijedno, ali na lijep način. Predjeli Almerije i Madrida gdje je sniman film posjeduju mitsku snagu i djeluju baš poput Meksika koji predstavljaju u filmu. Sa filmom A Fistful of Dollars, koji je imao budžet od 200.000 dolara, Leone ne samo da je ponovo izmislio italijanski western nego je postavio nove temelje odumirućem žanru (američkog) westerna.
Pitanje koje se postavlja je sljedeće: „Da nije bilo Kurosawinog Yojimba da li bi uopšte bilo ‘dolarske trilogije’ Sergia Leonea?“ Jer, prvi u nizu, A Fistful of Dollars (Za šaku dolara), u biti predstavlja neoficijelni remake Yojimba; drugi, For A Few Dollars More (Za dolar više), je originalna priča o dvojici lovaca na ucjene koji se ujedinjuju u namjeri pronalaska opasnog odmetnika, dok se u trećem, The Good, the Bad and the Ugly (Dobar, loš, zao), svakako najboljem iz „dolarske trilogije“, trojica revolveraša, svaki sa svojim mušicama –Blondie (Clint Eastwood), Tuco (Eli Wallach) i Angel Eyes (Lee Van Cleef)– suočavaju na putu potrage za ”zakopanim blagom” pod okriljem američkog Građanskog rata.
Ne postoji savršenstvo – filmsko. Ali zato postoje savršeno i do perfekcije smišljeni filmovi. Nije se rodio taj koji je snimio savršen film u svim detaljima. Ima dobru kameru, odličan scenarij, fe-no-me-nal-nu glumu, produkcioni dizajn je bravurozan, ali (uvijek to smiješno „ali“) režija je tanka.
Ove, ako mogu da ih nazovem tako, mudre riječi su inspirirane ljubavlju prema celuloidnim pričama koje život znače. A takva jedna “celuloidna priča“, ona koja bi trebala da bude i jeste naravoučenje svim živima koji vole i(li) (ne)vole sedmu umjetnost jeste upravo na početku članka pomenuti film Beskrajni dan. Potpisnik ovih redova, dok je ispisivao „ove mudre riječi“ zaista je mislio tako. Ali, uvijek to smiješno, dosadno, pretenciozno ALI, nakon n-tog puta pregledanog ingenioznog filmskog ostvarenja scenarističkog dvojca Rubin-Ramis, shvatio je i došao do zaljučka da ako i postoji nešto što se zove filmsko savršenstvo, onda je to zasigurno film Groundhog Day. Zašto?
Postoje filmovi koji definitivno imaju neograničen rok trajanja. Koje smo gledali, koje ćemo gledati i kojima ćemo se vraćati u onim, nekad radosnim, nekad tužnim trenucima života, kada trebamo malo smijeha ili utjehe. One utjehe kakvu mogu pružiti samo pokretne slike. Čudno je to koliko se puta može pogledati jedan te isti film, a da gledajući uživate uvijek otkrivajući nove momente koji će vam se sa svaki novim gledanjem sve više i više ucrtavati u pamćenje i zbog kojih ćete iznova poželjeti da „obnovite gradivo“. Repeticija (u većini slučajeva) dovodi do savršenstva, samo ne znam da li je baš zgodno iz dana u dan gledati jedan te isti film, ma kako savršen on bio. Jer i da najbolje moguće spremljeno jelo jedete stalno, danima ne mijenjajući obrok, dosadiće vam. I što je najtragičnije zgadiće vam se. Možda i toliko da nikad više ne poželite da ga probate. Za glavnog protagonistu filma Groundhog Day, Phila, kojeg je na zaista maestralan način portretirao Bill Murray, repeticija je nešto sa čime mora da živi i na kraju i izbori.
Murrayev Phil je zapeo u vremenskoj petlji 2. februara u gradiću Punxsutawneyu i ne može dalje. Šta god i kako god uradio jednostavno nije u stanju dočekati drugi dan. Phil je tako zarobljen u svijetu jednog dana koji se ponavlja stalno sa istim licima od kojih jedino on zna šta se dešava. Da stvar bude ironična, Phil je po profesiji TV meteorolog. Znači čovjek koji najavljuje vrijeme i vremenske prilike („ne predviđa“ ga poput naših meteorologa), a ne može da ga pobijedi. Phil će s početka sa nevjericom doživljavati jedne te iste situacije, sretati stalno i u isto vrijeme identične ljude. U nemogućnosti da „izađe na kraj“ s vremenom, karakter poput Philovog, najvećeg mogućeg egocentrika na svijetu, će igrom neobjašnjene sudbine (što je upravo i najveća čar filma) proći iste situacije bezbroj puta mijenjajući se od totalnog egoiste s početka filma do najpoželjnijeg ljudskog stvora na kraju.
Možda sam i malo spoilirao, ali to vam zaista neće zasmetati, jer čarobnost Beskrajnog dana leži upravo u nepretencioznosti, scenarističkom i rediteljskom savršenstvu. Philova nevjerica i čuđenje s početka će se istopiti poput sladoleda na vrelom ljetnom danu i zamijeniće ih potpuni hedonizam. Iz svega toga se dešavaju momenti na koje ćete, gledajući film ponovo i iznova, svaki put odreagovati sa onom istom količinom smijeha, ako ne i većom. I koliko god se dan ponavljao u svim scenarističkim mogućim inspirirajućim varijacijama niti u jednom slučaju nećete (pro)naći dosadu.
Naravno, šta je film bez ljubavne priče, tako da će Philov ljubavni interes, dražesna TV producentica Rita (Andy McDowell) biti ta zbog koje će se opijati cijelu noć, do beskraja usavršavati ”ulet”, postati stručnjak za francusku poeziju 19. stoljeća, naučiti raditi skulpture od leda… I što god, i kako god, uradio ponovno će ga u šest sati sa radija probuditi taktovi pjesme ”I Got You Babe” Sony & Sher.
Da bi takav koncept, koji na papiru poprima oblik mračne i teške priče, učinio smiješnim potreban je glumac poput Billa Murraya, čovjeka spretnog i spremnog za performans u kojem će do perfekcije dovesti verbalnu i fizičku komediju. Bezvremena vrijednost filma se može pripisati dijelom i njegovom klasičnom iskupljujućem narativu, a promišljena struktura skoro pa nadrealne vizije mišlju kako promjena može nastati iz repeticije. Scenarista Danny Rubin je ingeniozno osmislio priču, a scenario je skrojio kao izuzetno vješt pisac. Posmatrajući repeticijski narativ u filmu ne možete se oteti utisku da je to znalački i (o)smišljeno urađen komad u kojem nema niti jedne viška replike ili situacije, gdje je sve, pa sve je savršeno. Reditelj Harold Ramis, također doprinio u radu na scenariju, potpisan kao koscenarista, režirao je film sa zadivljujuće nenametljivim pristupom koristeći se iznenađujućim elipsama u brojnim repeticijama bez da posrne u glavnoj ideji filma, a ta je da niko od nas nije postavljen na ovoj Zemlji zauvijek. Beskrajni dan je film koji nikad neće zastarjeti svojom predivnom porukom. Flm za sva vremena, za sve generacije i u kojemu se svi možemo pronaći.
I da. Da ne bude da je ostalo nerazriješeno, Murrayjev Phil nije tek tako shvatio svoju sudbinu. S prva, nevjerica, strah, horor (čak!)... i onda opuštanje i hedonizmom protiv vjere u Boga. Kada Phil iskoristi sve moguće adute i ispuca sve moguće metke, ćorke i one prave, a više je bilo ćoraka, šaputajući riječi, jedine prave, shvatit će da nije bitno koliko je vremena prošlo, niti je bitno koliko ga je preostalo. Murrayev Phil konačno će odgonetnuti mudrost: „Jedini momenat u vremenu koji se pika jeste onaj kada shvatiš da se nalaziš pored osobe koja te uveseljava i koju ti uveseljavaš svojim prisustvom i koja te voli.“
