Piše: Sead Vegara

Najbolji japanski i jedan od najvećih svjetskih reditelja Akira Kurosawa (Rashomon, Yojimbo, Throne of Blood) početkom pedesetih godina prošlog stoljeća naumio je da snimi pravi pravcati samurajski film, tzv. period piece – djelo smješteno u autentično podneblje i vremenski okvir. “Jidai-geki“ je originalni japanski termin za takvu historijsku dramu. Sa još dvojicom scenarista, Shinobuom Hashimotom i Hideom Ogunijem, “zaključao“ se u sobu kućice japanskog seoceta i danima radio na scenariju. Isprva je to trebao biti film o jednom danu u životu samuraja („Samurai Story“), ali su nakon prve verzije scenarija odustali od cijele ideje. Nakon toga im je palo na pamet da napišu scenarij koji će tematizirati samurajske dvoboje, što opet nije bilo tako zanimljivo. U istraživanju za scenarij budućeg filma, scenaristički trojac je konačno nadošao na ideju da napišu djelo u kojem će prikazati period u vremenu nakon japanskog građanskog rata krajem 16. stoljeća i priču o stanovnicima malog sela koje teroriziraju banditi. To je bila misao koju je vrijedilo istražiti. Nakon sedmica i sedmica pisanja scenarija u kojem su iskorišteni i neki dijelovi iz prijašnja dva, po završenom poslu Kurosawa je bio i više nego zadovoljan. Scenarij je dobio finalni oblik sa naslovom The Seven Samurai (Sedam samuraja). I onda je počela priprema za produkciju filma koji će postaviti određene vrijednosti kako filmskog pripovijedanja tako i temelje modernom žanru u kojem se grupa ljudi udružuje kako bi obavili neki zadatak.

Samuraji su bili članovi srednjovjekovne ratničke kaste u Japanu koja je bila u službi moćnih gospodara. Njihov kodeks časti Bushido (Put ratnika) je zahtijevao potpunu pokornost i odanost gospodaru. Prvi put na filmu samuraji su prikazani u tridesetim godinama prošlog stoljeća u japanskoj kinematografiji. Poslije Drugog svjetskog rata, Bushido kodeks je povezivan sa pilotima kamikazama i japanskim nacionalizmom, što je američkom okupacijom Japana uzorkovalo reduciranje broja filmova posvećenim toj temi.

Samuraji koje Kurosawa prikazuje u svom remek-djelu The Seven Samurai iz 1954. godine su ronini, samuraji bez gospodara. Njih sedmorica će priteći u pomoć selu koji terorišu banditi. Seljani su priprost narod, siromašan i skroman, i sve što uzgoje im otmu banditi. U nemogućnosti da se odbrane, po savjetu seoskog mudraca, odluče se da angažuju samuraje da zaustave bandite. Iako nemaju novca da ih plate, starac, seljnima koji će poći u potragu, govori da pronađu samuraje koji su “gladni“ i hoće raditi za smještaj i hranu. Prvi na kojeg naiđu ih otjera, a već pri drugom pokušaju sretnu ronina Kambeia (Tkashi Shimura) koji im odluči pomoći. On će regrutovati ostalu šestoricu među kojima će se naći neki njegovi stari prijatelji sa bojišnice, vrsni mačevaoci i stratezi, kao i jedan “hoću-da-budem-samuraj“ imena Kikuchiyo, ustvari mladić porijeklom sa sela.

Njega portretira Kurosawin omiljeni glumac Toshiro Mifune sa nevjerovatnom sposobnošu da izaziva sažaljenje, strahopoštovanje i smijeh, sve u jednom. Na izvjestan način on će i biti spona između ostale šestorice samuraja ronina i seljana. Za svog omiljnog glumca Kurosawa je jednom prilikom izjavio:

Mifune posjeduje glumački talenat sa kojim se nikad prije nisam susreo u svijetu japanskog filma. To se povrh svega odnosi na brzinu kojom se mogao izraziti kao glumac koja je opet izvanredna. Običnom japanskom glumcu bi možda trebalo deset metara filmske trake da postigne pravu impresiju, dok Mifuneu trebaju samo tri. Brzina njegovih pokreta je takva da je postigao u jednoj sceni ono za što bi običnim glumcima trebala tri pokušaja. Stavljao bi sebe u prvi plan hrabro i njegov osjećaj za vrijeme je bio najprodorniji od svih japanskih glumaca. I pored sve svoje hitrovitosti Mifune je također bio veoma osjećajan čovjek.

Radnja filma protiče laganim tempom polako gradeći tenzije do obračuna sa banditima u i oko sela. Kurosawa majstorski prikazuje i opisuje tadašnje kompleksno društvo prije samog dolaska samuraja ronina u selo, a same pripreme oko odbrane, te finalni obračun i klimaks u sceni bitke na kiši i blatu je nešto što je neprevaziđeno na celuloidnoj traci. Kurosawa je na izvrstan način prikazao seljane i samuraje u svoj njihovoj ljudskoj snazi i sa svim slabostima. U očima ratnika seljaci su neljubazni, strašljivci i kukavice, dok su samuraji u njihovim očima arogantni i ćudljivi. Ono što Sedam samuraja čini toliko velikim filmom jeste ne samo odlična karakterizacija likova već i čista vizuelna briljantnost. Gotovo pa neviđena ekspresija visokokontrastne crno-bijele fotografije je povećana izuzetnom dubinom fouksa u fazama “tihe kontemplacije“ koje su savršeno balansirane sa dinamičnim, brzim rezovima divlje i žustre krvave bitke. 

Film ipak nije postigao znatan uspjeh na box officeu u Japanu, ali je zato na Venice Film Festivalu osvojio Srebrenog lava i bio nominovan za dva Oscara. U Americi se prikazivao pod nazivom The Magnificent Seven što će biti naslov remakea koji će 1960. snimiti John Sturges.

Samo uspješni filmovi se ponovo snimaju. Nikad nisam shvatio zašto. Ne znam nijedan slučaj da je nova verzija isto onoliko dobra kao prvobitni film. Nema te formule koja bi nekome omogućila da ponovo stvori onu jedinstvenu privlačnost koja je doprinijela da neki film bude uspješan. Trebalo bi da bude obrnuto. Baš neuspjelim filmovima, onim zasnovanim na dobrom materijalu, koji su iz razloga nastalih utjecajem vremana, mjesta ili okolnosti, jednostavno nisu dobro prošli prvi put, trebalo bi pružiti i drugu šansu.

                                                                                                           John Huston ("Otvorena knjiga")

Kurosawa je sam bio priznat kao jedan od atipičnih i westernom utjecanim japanskih režisera, te se logičnim i činilo da Sedam samuraja budu obrađeni u Hollywoodu. I to kroz holivudski najreprezentativniji filmski žanr – western. Sturges će za remake okupiti samu tadašnju holivudsku elitu: Yul Brynner, Steve McQueen, Charles Bronson, James Coburn, Robert Vaughn, Eli Wallach. Kompozitor Elmer Bernstein komponovao je fan-tas-tič-nu muzičku temu koju kada čujete jednom jednostavno je nećete nikada zaboraviti. Scenarista remakea William Roberts radnju je smjestio u meksičko selo čiji stanovnici odluče da angažuju revolveraše kako bi se odbranili od bandita koji ih terorišu.

Brynner je taj koji će se sažaliti na seljake-farmere i okupiti još šestoricu revolveraša da mu pomognu. Upravo je način na koji Sutrges prikazuje cijelu “regrutaciju“, i sam način na koji su farmeri došli na ideju da angažuju lik Yula Brynnera, urađen sa vjerodostojnošću i originalnošću koji treba (i mora) da ima svaki remake. Lik momka revolveraša, meksičkog mladića sa sela, portretira Horst Buchholz, jednako dobro kao i Mifune isti taj lik iz originala. Da su si dali mašti na volju govori i činejnica da je finalni obračun, i ono što mu prethodi, na izvjestan način izmijenjeni i dotjerani. Momenat u filmu kada lik kojeg portretira Charles Bronson shvati da seljani u biti gladuju otkako su oni došli u selo i odluči da podijele svu njima pripremljenu hranu gladnoj djeci je na vješt način preuzet motiv iz originala Sedam samuraja o milosrdnim i susosjećanim junacima.

To i Bronsonov odnos prema trojici dječaka koji ga smatraju za svog idola, te će mu ukoliko pogine sebi za dužnost dati da stalno na grobu ima svježe cvijeće. Eli Wallach glumi negativca Calveru na maestralan način i gotovo da je svaka replika koju izgovori nevjerovatan dokaz njegovog glumačkog talenta koji će do “usijanja“ doći šest godina poslije u, po Quentinu Tarantinu “najboljem filmu ikad snimljnom“ – The Good, the Bad and the Ugly (Dobar, loš, zao).

Koliko u Hollywoodu drže do originalnosti svjedoci smo konstantno u kinima gledajući remakeove, sequele, prequele i varijacije na teme koje su svima već odavno poznate. To je slučaj koji je danas jednostavno trend. Ali, zaista, kome je trebao remake Sedmorice veličanstvenih!? Kopija kopije koju nam Hollywood i reditelj Antoine Fuqua (Training Day) pokušavaju proturiti kao nešto neviđeno na velikom ekranu malo je kontradiktorna prema samom materijalu i vremenu u koje je smještena.

Scenaristi Nic Pizolatto, tvorac originalne serije True Detective (Pravi detektiv), i John Lee Hancock (The Bling Side), pokušali su već do sada dva puta ispričanu priču učiniti zanimljivom za nova pokoljenja tako da je nova verzija toliko politički korektna da postoji rasna i rodna (žena - Haley Bennet je ta koja ovoga puta unajmi revolveraše) uključenost na Divljem zapadu, tamo gdje se to čini kao totalna bajka.

Priča ne odudara puno od već poznate, tako da u biti govori o stanovnicima gradića i revolverašima unajmljnim da ih odbrane od terora bandita. Samo što banditi nisu klasični banditosi već zli i beskrupulozni biznismen, industijalac i ubica Bartholomew Bogue (Peter Sarsgaard) koji namjerava prisvojiti gradić i iskorištavati lokalni rudnik zlata. Ono što se ne slaže sa vremenskim okvirom jeste da je predvodnik sedmorice unajmljenih revolveraša crnac, Afroamerikanac (Denzel Washington), a među „sedmoricom veličanstvenih“ nalaze se još Kinez (Byung-hun Lee) i Indijanac (Martin Sensmeier). Replika jednog od likova iz trećeg dijela filma Back to the Future (Povratak u budućnost) je bila: „Ubio je 20 ljudi, ne uključujući Indijance i Kineze.“, što opet ne mora da znači ništa za nas, ali Amerikanci uče svoju historiju iz filmova. A o Afroamerikancima na Divljem zapadu jedino Tarantino može praviti bajke (Django Unchained, The Hateful Eight).

Može ovo zazvučati rasistički, ali je tako kako je. I još se po samom plakatu za remake The Magnificent Seven mogla vidjeti “fascinacija“ Tarantinovom Mrskom osmorkom u krvavo-crvenoj brojci 7. Kraj nove verzije je poražavajući. Hiljade-i-hiljade-ispucanih-metaka-pobij-sve-krvi-do-koljena-limfa-do-pojasa-varijanti da je prosto nemoguće gledati svu tu silnu provalu nasilja.

Ostalo je zapamćeno da je Kurosawa, nakon što je pogledao remake Sedam veličanstvenih, reditelju Johnu Sturgesu poklonio samurajski mač – katanu. Da je živ, pitam se da li bi pogledao novu verziju, i da li bi Atoineu Fuquai poklonio išta osim prezira i nezadovoljstva.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje