Piše: Sanita Bajramović
Sjećate li se Zimskih olimpijskih igara, ali ne onih u Sarajevu već narednih, u Calgaryju? Upravo na njima, kao zvijezda padalica, zablistao je junak sportske drame/komedije Eddie the Eagle, Michael “Eddie” Edwards, od kanadske publike od milja prozvan “Eddie Orao”. Trideset godina poslije nekome je palo na pamet da ekranizira Eddiejev junački podvig odlaska i sudjelovanja na Olimpijadi. Rezultat je nepretenciozna, simpatična razbibriga, dovoljno luckasto-šarmantna da joj se oprosti klišeiziranost od koje svi sportski filmovi boluju kao od teške, neizlječive kletve.
Eddie zvan Orao; režija: Dexter Fletcher; uloge: Taron Egerton, Hugh Jackman, Christopher Walken, Edvin Endre; 2016.
IMDb rejting: 7.6/10
Rotten Tomatoes rejting: 79%
Malog Engleza Eddieja (Taron Egerton) Fortuna nije obdarila tjelesno (ružnjikav je, nosi naočale, kao dijete ima bolesna koljena) ali jeste tvrdoglavošću i čvrstinom karaktera upravo epskih razmjera. Kada mu zbog zločestih glavešina iz britanskog olimpijskog komiteta potonu sve nade da će na Olimpijadu otići kao skijaš, on odlučuje da se infiltrira kao skakač. Ukravši očev kombi jedno jutro osvane u njemačkom Garmischu, gdje ga nakon niza katastrofa počinje trenirati Amerikanac Peary, još jedan veliki luzer bijelih sportova… Uloga trenera Pearya koga je utjelovio Hugh Jackman možda je i najslabija karika cijelog filma, iako ga je Jackman izvrsno odglumio (u maniru mladog Clinta Eastwooda, kako oštroumno primijeti jedan američki kritičar). Peary je potpuno izmišljen lik, ali očito neophodan kao očinski antipod neiskusnom mladiću kojeg nakon početnog žestokog kritiziranja preuzima pod svoje, da bi se na kraju kroz njegov uspjeh oslobodio demona prošlosti. Mislim da ne postoji niti jedan ikada snimljen sportski film koji je izostavio ovu vrstu klišeiziranog lika, stoga je najbolje odmah progutati svaki prigovor i nastaviti uživati u budalastim dijalozima i osobito predivnim prikazima skijaških skakaonica.
Ski skokovi nikada do sada nisu bili tema nekoga filma i ovo je idealna prilika da se izbliza pogleda setting tog sporta. Najuzbudljivije scene su prikazi čudovišno visoke i opasne 90-metarske skakaonice, od pogleda na koju vjerujem da je većini gledalaca u kino sali kičmom prostrujao srh strave. Tek pri pogledu na tu rampu Eddie se počinje doimati kao istinski junak. U finalu, ne možemo da se ne zapitamo koja je bila svrha snimanja ovog biografskog filma o jednom davno zaboravljenom sportisti, sa davno zaboravljene Olimpijade.
Po pravilu se ekraniziraju biografije velikih, važnih, intrigantnih osoba (od kojih su mnoge suhoparne i podesne samo za školsku vizuelizaciju historijskih događaja, kakav je bio Spielbergov Lincoln od prije tri godine). Odgovor možda leži u jednoj rečenici koja se provlači kroz cijeli film da bi se njome i završio: čuvenoj izreci osnivača modernih Olimpijskih igara, baruna Coubertina, kako na “Olimpijadi nije važno pobijediti nego sudjelovati”.
Svijet modernog sporta izgleda da se s tihim prezirom oprostio od gesla koje ga je vodilo kroz cijelo 20 stoljeće. Novi vijek donio je pošast kladionica, suludo visokih transfera, namještanja kompletnih šampionata u ligama zemalja koje su nekada izjednačavane s Olimpom. Atmosfera atomske gljive koja je prekrila sport današnjice ne dopušta više ni u teoriji postojanje likova poput Eddieja, dovoljno blentavih i zaljubljenih u sport da bi mu posvetili neiscrpnu energiju bez povrata uloženog. Ovakvi filmovi, lagani, srdačni i naoko snimljeni bez jasne svrhe zapravo su subverzivni podsjetnik na jedno ne tako davno vrijeme i mnogo ljepši i bezazleniji svijet, koji još živi samo na celuloidnoj traci i u sjećanjima djece 20 stoljeća.
