Godine 1907. slavni slikar Gustav Klimt dobija narudžbu od bogatog bečkog industrijalca Ferdinanda Bloch-Bauera da ovjekovječi njegovu mladu ženu Adele na veleljepnom platnu u ulju i zlatu. Remek djelo izuzetne snage i ljepote, nakon Adeline prerane smrti završava u bečkoj galeriji Belvedere, a sve to u osvit njemačke aneksije Austrije. Beč uskoro postaje nacističko đavolje igralište a potomci Bloch-Bauerovih spašavajući goli život zaboravljaju na svoju „Ženu u zlatu“... Sedamdeset godina poslije u SAD-u, slike će se sjetiti Maria Altmann, nećakinja Bloch-Bauerovih, i uz pomoć mladog advokata Randyja Schoenberga, pokrenuti pravni postupak za povrat ukradene slike...
Woman in Gold; režija: Simon Curtis; uloge: Helen Mirren, Ryan Reynolds, Tatiana Maslany, Daniel Bruhl, Katie Holmes; 2015.
IMDb rejting: 7.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 53%
Sedamdeset godina nakon svoga završetka, Drugi svjetski rat ostaje i dalje vrelo fascinacije i generator za filmsku industriju, bilo kroz prikaze direktnih borbi na frontu (Fury), holokausta (Son of Saul), pokreta otpora u pojedinim zemljama (Zwartboek) ili nekih drugih aspekata koji su ostali u drugom planu, ali su imali neizbrisiv impakt na aktere rata i buduće generacije. Jedan od njih je i sistematska i nemilosrdna pljačka evropskog kulturnog blaga od strane vodstva Trećeg Rajha, nikada do kraja istražena a još manje sankcionisana (pogledati odličan dokumentarac koji se pozabavio tom tematikom The Rape of Europe, 2006).
Režiser Simon Curtis (My Week with Marilyn, 2011) nije pokušavao nametnuti superiorni diskurs pripovijedanja, kojemu se mnogi režiseri rado utječu kada se hvataju u koštac s narativom temeljenim na istinitim događajima. Naprotiv, Curtis je odbacio sva moraliziranja, prerazvučene i patetične dijaloge ili insistiranje na opisivanju ili tumačenju historijskih događaja.
Flashbackove je koristio racionalno, skoro minimalistički, a osobito smo mu zahvalni što je dio radnje povezan sa sudnicom i pravnim aspektima sveo na krajnji minimum. I pored toga gledalac nije ostao zakinut za upečatljiv i impresivan prikaz svijeta koji se izvana još nalazio u stezniku viktorijanskog, malograđanskog morala, ali sa klicama destrukcije koje su naviještale nadolazeću apokalipsu. Likovi su prikazani dualistički, s jedne strane teško traumatizirana starica, njen pomagač, advokat Schoenberg koji najveći dio vremena prelazi iz očaja u konfuziju i obratno, kao i mladi Austrijanac, koji im je potpora iz samo njemu znanih razloga, svi zajedno ne mogu da ne izazovu simpatiju i saučešće. Nasuprot njima su predstavnici austrijske vlasti i galerije koji ostavljaju dojam kao da su nekom greškom izbjegli nirnberški sud. Dualizam u kreiranju likova odavno je neželjen i prezren u modernom filmu (osim kada se radi o milim i dragim super junacima) ali u ovom slučaju nije jasno kakva bi druga postavka uopšte i mogla funkcionisati.
Helen Mirren nam je podarila još jednu u nizu svojih nezaboravnih kreacija; u sedmoj deceniji života kreće se ekranom s gracioznošću jedne primabalerine, s tim bezgrešnim šekspirijanskim izgovorom, čak i kada pokušava reproducirati njemački akcent. Istinska gozba za oči i uši, jedna od posljednjih velikih evropskih glumica kojoj, žalosna je to konstatacija, dostojna zamjena nije ni na vidiku. Ryan Reynolds onakav na kakvog smo navikli, topao, komično smušen, dobar tehničar kada to situacija zahtijeva. Interakcija između njega i Mirren je bila na zavidnom nivou tokom cijelog filma. Nepravedno bi bilo izostaviti u ovom prikazu mladu kanadsku glumicu Tatianu Maslany koja je briljirala u scenama prikaza mlade Marije Altmann, nevjerojatno nalikujući samoj Mirren u mladim danima.
Intrigantan film koji navodi na razmišljanja o svijetu u kojemu živimo, njegovim vrijednostima i pravilima, kako proklamiranim tako i onim skrivenim, ciničnim, neprijatnim, kojih postajemo svjesni najčešće kada i nas lupe direktno u glavu, nikako prije.