Piše: Sanita Bajramović
Kada neki crtani film niti 10 dana nakon premijere izazove lavinu gnjevnih kritika i poruga, na moćnom IMDb-ju uspije skrpiti mizernu ocjenu od 1.5, a na još moćnijem Rotten Tomatoesu “cijelih” šest procenata pozitivnih kritika, onda vam ne preostaje ništa drugo nego sazvati specijalni tim stručnjaka i poslati ih u kino da vide o čemu se tu radi. Kakav je to animirani satanizam Sony snimio i plasira ga našoj djeci pod krinkom bezazlenog crtića?
Emoji Film; reditelj: Anthony Leonidis; glasovi: James Corden, Anna Faris, Jennifer Coolidge, Patrick Stewart, Maya Rudolph; 2017.
IMDb rejting: 1.5/10
Rotten Tomatoes rejting: 6%
Glavni junak ove 3-D kompjuterski animirane komedije je Gene, mali, slatki, žuti emotikon čija je primarna funkcija izražavanje coolerske dosade, tako drage tinejdžerima. On i kolege mu emotikoni žive u smartphoneu dječaka Alexa. No Gene ima problem; umjesto coolerske face za koju je programiran, sposoban je napraviti i mnoštvo drugačijih što u jednom momentu bude prepoznato kao opasan kvar i Gene bude određen za brisanje. Bježeći gore i dolje po smartphoneu zajedno sa još dva emotikona, problematičnom hakericom Jailbreak i škartiranim, simpatičnim Hi-5, Gene pokušava spasiti glavu, ali i sačuvati svoju osobnost i pravo na izbor koju su mu u startu oduzeli programeri.
Fabula Emojija u dlaku je slična onima svih ostalih američkih crtića koji vam mogu pasti na pamet: neko juri nekoga, likovi naokolo trče, smiju se, krevelje, plešu, malo plaču i silno se trude nasmijati publiku. Animacija i kompletna grafika je besprijekorna i impresivna, moralna potka identična onoj u 99% drugih crtića... Reditelj i scenarist Anthony Leonidis je izjavio da mu je inspiracija za Emoji bio Toy Story, te da je razmišljajući koje su to nove igračke našeg doba shvatio da su to mali žuti stanovnici virtuelnog svijeta - emotikoni. No ono što Leonidis očito nije shvatio je da su emotikoni davno prestali biti primarno dječja akvizicija i da su postali sastavni dio namrgođenog svijeta odraslih, koji su, u svojstvu i obličju kritičara, nahrupili u kina i medije zasuli lavinom žestokih negativnih recenzija kakve čini se nije dobijao ni Uwe Boll.
Gora od kritika su obrazloženja koja daju, a kojih ima u rasponu od “bilo mi je dosadno” pa do paranoičnih prepoznavanja nekog metakonteksta te sublimnih propagandnih poruka djeci da kupuju smartphone i instaliraju opasne aplikacije. Neko se sjetio pomenuti čak i korporativnu propagandu! Kao da je dosadašnja američka kinematografija bila u potpunosti operisana od tog zla i tek su Emoji počeli drsko reklamirati neintelektualne smartphone!
Ostali produkti američke industrije koji su bjesomučno, manje ili više prikriveno, reklamirani od kad postoji šou-biznis valjda su legitimni jer su odavno dio svakodnevnice. Smartphoni zaglupljuju djecu i uništavaju im koncentraciju. Emoji glorifikuju smartphone! Smrt Emojijima na box officeu! Poslušajte samo izvjesnog Andyja Crumpa: Dovoljno su glupavi da bi vas uvjerili da su bezopasni...Ali, dopustite mi da vam kažem: Emoji su velika, glupa, nepoštena korporativna zaraza!!! Šteta što printani tekst ne dopušta upotrebu emotikona jer bi najbolji komentar na gore rečeno bio onaj smeđi koji prebiva u WC šolji.
Čitajući negativne recenzije na RT, tzv. trule rajčice imala sam neodoljiv deja vu iz djetinjstva: besmrtni Waldorf i Statler, dva starca na balkonu Muppet Showa koji bi na kraju svake epizode poentirali nekim ciničnim komentarom i kao kofom hladne vode obezvrijedili trud Muppeta. Šta je njima dvojici zapravo smetalo nikada nikome nije bilo jasno. Vjerovatno činjenica da su na balkonu i da ne učestvuju u radosnom budalesanju ostalih lutaka. Na Emoji kao i na sve prošle i buduće uratke namijenjene djeci trebalo bi primijeniti logiku Muppeta - ne obazirati se na lupetanja staraca s balkona!
