Dvadeset i šesto izdanje Sarajevo Film Festivala bilo je obilježeno pandemijom korona virusa, te je time imalo i drugačiji koncept. Festival je otvoren online premijerom filma bh. reditelja Pjera Žalice, Koncentriši se, baba. Dvadeset i pet godina nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu i najduže opsade jednog grada u modernoj historiji, Žalica nas sa svojim trećim igranim ostvarenjem Koncentriši se, baba vraća na obronke Sarajeva taman pred sami početak pakla na zemlji. A sve to da bi ispričao priču o velikoj porodici, bratu i sestrama, snahama i zetovima, unukama, koji su se okupilo oko odra umiruće majke (Mira Banjac).
U svoja dva prethodna ostvarenja Gori vatra (2004) i Kod amidže Idriza (2005) Žalica je na sebi svojstven način, u slučaju filma Gori vatra na „mangupski“ način sa otklonom ka komediji propitivao odnose između Bošnjaka i Srba u bosanskoj provinciji, gradiću Tešnju, i to veoma uspješno, dok je u drugom, Kod amidže Idriza, na autentičan i originalan način prikazao sarajevsku mahalu i njene običaje. Prvi film Žalica je snimao prema svom scenariju, dok je drugi radio prema scenariju Namika Kabila. Koliko god Gori vatra bila uspjela komedija, koja je dobro ostarila i može se „reprizirati“ sa istom onolikom količinom smijeha kao i pri prvom gledanju, Kod amidža Idriza je vjerovatno najvještiji i najslikovitiji prikaz jedne mahale toliko ukorijenjen u sarajevsku nišu. Žalica je napravio veliki razmak između drugog i trećeg igranog filma (15 godina), ali ipak nije baš mirovao snimivši i dokumentarac Orkestar (2011) o sarajevskoj muzičkoj grupi Plavi orkestar.
Koncentriši se, baba, za koji Žalica potpisuje scenarij, dakle, priča priču o porodici koja se okupila na samrtničkoj postelji umiruće majke, između čijih redova se da prepoznati perfidno postavljena priča o raspadu bivše zajedničke države Jugoslavije. Jedna kćerka je Hrvatica, druga je udata za Bosanca, treća za Crnogorca, sin je oženjen Srpkinjom, drugi sin je pobjegao u Italiju... Pokojni otac, veliki umjetnik, „bio je na službenom putovanju“, što je na porodicu stavilo zvono, a baba, oko koje svi titraju na samrti, nije uopšte bila neko zlato i brižna majka. Naravno, sve se vrti oko testamenta, te ko će šta naslijediti i šta će kome pripasti.
Sama takva postavka malo se oslanja na YU klasik Slobodana Šijana Maratonici trče počasni krug (1982), tek toliko da bi se mogla spomenuti veza. I dok Maratonci nesumnjivo zauzimaju visoko mjesto u kinematografiji nekadašnje države, scenarij Dušana Kovačevića pršti od ingenioznih dijaloga i replika, do kojih su neke duboko ukorijenjene u svakodnevnom govoru: „Pucao sam u zrak! Pa jesi ga pogodio?!“, „Laki je malo nervozan“... Žalicin scenarij ispisan je vještom scenarističkom rukom, dok je sa glumačke strane znalački interpretiran, mada se osjeti da je u pojedinim scenama i artificijelan, pomalo trapav. Ako će se pamtiti išta iz filma onda je to dijalog koji se odvija putem telefona u kojem lik kojeg tumači Emir Hadžihafizbegović na pitanje: „Iz kojeg Sarajeva zovete?“, kaže: „Kako iz kojeg? Iz olimpijskog!“.
Glumački performansi svakog ponaosob, imaju svoju vrijednost utoliko koliko svako od njih doprinosi tome da njena/njegova igra ima zadato mjesto u priči, te iako je ne čine baš-baš kvalitetnom, onda makar dobrom i solidnom. Supruga samog reditelja, Jasna Žalica u ulozi jedne od kćerki sa mužem (Hadžihafizbegović), Dženita Imamović u ulozi druge kćerke sa mužem (Bane Popović) i Alma Prica sa unukom koju portretira Jadranaka Đokić, Vedrana Božinović kao žena njihovog brata (Admir Glamočak), Izudin Bajrović u ulozi doktora i mladi Dino Sarija kao dezerter, naravno sama Mira Banjac – baba na samrti, likovi su čiji će se karakteri kako film primiče kraju i padaju maske izobličiti u svoju najgoru moguću verziju. Propast porodice kao propast države u Žalicinom filmu je namjerna i samo zbog toga i validna.
