Piše: Selma Delić

“Adnane, sine, misle da sam lud. A, šta bi ti ovako rek’o?” Ovim riječima, tačnije pitanjem, započinje film Pjera Žalice Gori vatra iz 2003. godine. Ovo je film u čijem je fokusu jedan mali bosanskohercegovački grad, Tešanj, koji se poslije rata oporavlja i “dolazi sebi“. Ono što ovaj film čini s jedne strane komedijom jeste činjenica da ovaj gradić ima samo sedam dana da se pripremi za posjetu američkog predsjednika Billa Clintona. A ono što unosi i dodatni nemir u čitavu ovu situaciju jeste to kako iznaći način da se u što kraćem roku prikrije sav kriminal, kao i nacionalna netrpeljivost koja vlada među tamošnjim žiteljima. Kako da sve nestane, odnosno da sve bude “spaljeno“?

Međutim, ono što ovaj film, s druge strane, čini i “filmom s dušom“, odnosno dramom (jer to ovaj film, u suštini, žanrovski rečeno, i jeste), kao što je poslije bio i film Kod amidže Idriza, jesu upravo međuljudski odnosi, s akcentom na odnos roditelja i njegove djece. Film koji je mnogim gledateljima, pak, ostao u sjećanju (nadam se da griješim) samo po svojoj ratnoj, odnosno poslijeratnoj tematici, ipak je nekolicini ostao upamćen i po odnosu, tačnije razgovoru, između oca, Zaima (Bogdan Diklić), i “duha” njegovog poginulog sina, Adnana (Feđa Štukan).

Govoreći o odnosima, fokus se prvenstveno usmjerava na lik Zaima, koji je poslije pogibije sina Adnana doživio neku vrstu šoka – jači ili blaži nervni slom – te mu se, nakon toga, počinje priviđati Adnanov lik. Tu možemo vidjeti kako Bogdan Diklić (Maratonci trče počasni krug, Urnebesna tragedija, Sedamdeset i dva dana) s minucioznošću, a bez “skretanja” u nenamjernu karikaturu, glumi osobu koja nakon pretrpljenog šoka pokazuje neke od posljedica tog šoka, a u ovom slučaju to su tikovi glavom. Govoreći o ovakvoj vrsti uloga, odnosno osoba koje ne nužno, ali veoma često, imaju neki ozbiljniji psihički ili neurološki poremećaj, glumci se vrlo često nađu u nedoumici da li da igraju ovakvu vrstu likova ili ne. Zašto? Zato što se ovdje radi o likovima koji zahtijevaju stopostotnu profesionalnost, govoreći o pristupu ulaska u sam lik, a osobito o njegovom utjelovljenju.

Sjetimo se samo Daniela Day-Lewisa u biografskom filmu My Left Foot: The Story of Christy Brown, gdje je utjelovio Christyja Browna, irskog pisca i slikara, koji je bolovao od cerebralne paralize i koji je jedino mogao kontrolisati svoje lijevo stopalo. Metodskom glumom Daniel je uspio besprijekorno odigrati ovako zahtjevan lik, koji je, štaviše, iziskivao nevjerojatnu psihofizičku pripremu kako bi zaista, na kraju, ovaj lik, odnosno ova izvedba, i ostala upamćena kao jedna od najzahtjevnijih i najboljih u historiji svjetske kinematografije.

Također, važno je spomenuti i uloge, odnosno likove koji su iziskivali upravo ovakav pristup liku – metodsku glumu, odnosno ono što je Konstantin Sergejevič Stanislavski, “otac” metodske glume, zahtijevao od svojih polaznika – shvatiti čovjeka, razumjeti ga, jer ako u tome uspije, postat će, ne samo bolji čovjek nego i puno bolji glumac.

• Šta lik radi?
• Šta lik treba napraviti kako bi postigao svoj cilj?
• Zašto lik radi upravo tu radnju da bi postigao određeni cilj?
• Zašto je liku taj cilj važan? Koji mu je krajnji cilj?
• Šta liku smeta da postigne svoj cilj? Šta je prepreka?
• Kakve bih odluke ja (glumac) donosio kada bih se našao na mjestu lika?
  
  

Tu spadaju, između ostalog, savršeno odigrane uloge poput one koju je Leonardo DiCaprio ostvario u filmu What’s Eating Gilbert Grape, gdje je glumio autističnog tinejdžera Arnia Grapea. Onda su tu i Billy Bob Thornton, koji je u filmu Sling Blade glumio Karla Childersa, mentalno zaostalog muškarca, te izvedba Helene Bonham Carter u filmu The Theory of Flight, u kojem je glumila ženu s amiotrofičnom lateralnom sklerozom.

No, vratimo se na film Gori vatra, odnosno na lik Zaima. Da li je Zaim zaista, nakon šoka, obolio od nekog psihičkog poremećaja ili ne, teško je utvrditi. Zašto? Zato što se vrlo često u filmskim ili serijskim ostvarenjima lik preminule osobe – obično lik nekoga ko je onom ko “razgovara s tom osobom” bio veoma drag i poseban na njemu poznat način – prikazuje kao neko koga ujedno i mi, kao gledatelji, vidimo, dok u stvarnosti – u stvarnim životnim situacijama – mi lično ne vidimo tu “imaginarnu“ osobu.

Ono što možemo vidjeti u toj “našoj stvarnosti” jeste da “taj” neko, kako žargonski znamo reći, priča sa samim sobom. Nekad se može raditi o halucinaciji, odnosno priviđenju, koje može nastati uslijed spomenutog nervnog sloma, ili kad osoba boluje od neke psihičke ili čak neurološke bolesti pa i uslijed konzumacije opojnih sredstava. A šta ako je Zaim svjestan činjenice da Adnan nije “duh”, odnosno da mu se ne priviđa njegov lik, već da je to, ustvari, Zaimov način nošenja s tugom i bolom nakon gubitka voljenog sina?

Nakon što je Zaim postavio pitanje Adnanu, njegov sin odgovara smireno: “Da si lud.” Komplikovano je to, ovako na prvu, za shvatiti. Jer čovjek koji priča “sa samim sobom”, a svjestan je da priča “sa samim sobom” i da niko naspram njega zapravo ne sjedi, na neki način i jeste i nije lud. Zašto onda Adnan “smatra” da su svi upravu, odnosno da je njegov otac lud? Možda odgovor leži u tome što “ludost” koju Adnan spominje nije ista kao ona koju drugi spominju, govoreći o ponašanju njegovog oca.

Kada je ponovo postavio pitanje Adnanu, ali malo drugačije od onog prethodnog, koje glasi: “A jesi fakat mrtav?”, on mu opet onako smireno, bez trunke emocija, kaže: “Jesam”.

“Kažu mi da te zaboravim”, reče Zaim.

“Pa zaboravi.”

Kako zaboraviti svoje dijete koje je zbog nečijeg tuđeg “ludila” izgubilo svoj život? Ako je ludost iznalaziti način kako da se čovjek lakše nosi s gubitkom svog djeteta, onda je isto tako ludost ubijati nevine, a ne biti proganjan “duhovima nastradalih”, odnosno ne viđati ih ni na javi ni u snu. Nekad se taj termin “duh” može zamijeniti jednim drugim terminom, a to je “savjest”. Ta se “savjest” ne mora nužno javiti kod onih koji su zaista nekoj osobi nešto loše učinili pa je nose na savjesti, već se može javiti i onima kojima je ta osoba bila izuzetno draga, samim tim i važna u njihovom životu, te je doživljavaju i sada kao “glas razuma”. Obično je to neko koga smo, ne nužno, izgubili, te neko koga “pozovemo” kad se nađemo u vlastitom labirintu, pa nam kao kompas ukaže na pravi put – na izlaz iz tog labirinta.

Da li je Adnan želio reći, ukazavši se kao “projekcija“ Zaimovih vlastitih misli, želja, svijesti, ali i „savjesti”, da je njegov otac lud zato što živi u prošlosti, razgovarajući sa svojim mrtvim sinom kojeg ne može vratiti iz tog “svijeta mrtvih”? U tom svijetu mrtvih ne treba vam sat, jer vrijeme ne postoji.

Interesantna “slučajnost“, ali Adnan, odnosno glumac Feđa Štukan, zaista ima tetovažu Ankha – egipatskog simbola koji ujedno označava život, ali i besmrtnost – na desnoj ruci (ako se bolje zagledate). Prema tamošnjem vjerovanju, Ankh je predstavljao zagrobni život ili “život poslije smrti”.

Pa kako onda, Adnane, da te vlastiti otac zaboravi?

Kao što se nijedan fajl u računaru koji želimo izbrisati ne može u potpunosti otkloniti s diska, tako se ne mogu izbrisati sve one memorije – lijepe i ružne uspomene – s ljudskog, “moždanog” hard diska. Koliko god mi pokušavali da ih potiskujemo – svjesno “brišemo” – i to na hiljadu i jedan način, mi to na kraju ne možemo uspjeti. Kao što je u filmu Citizenfour iz 2014. prikazano kako se jedino može “neko”, tačnije nešto – određeni fajl/fajlovi – vječno izbrisati iz memorije kompjutera, tako je isto, nekih desetak godina prije filma o Edwardu Snowdenu, Pjer Žalica prikazao kako se to radi, ali govoreći o “ljudskim kompjuterima” – ljudima.

Kada govorimo o izvedbi Feđe Štukana, moramo naglasiti da ni on nije imao sasvim jednostavan zadatak. Prije nego što objasnimo zašto, moramo se prvenstveno mi zamisliti u situaciji gdje nam se daje prilika da glumimo u nekom filmu u kojem trebamo utjeloviti lik koji je sušta suprotnost nama, odnosno onome ko smo zaista mi. Kada to uradimo, onda ćemo dobiti objašnjenje na komentar o Feđinoj izvedbi. Uzmimo još u obzir to da je tada Feđi ovo bila prva filmska uloga (prije toga je samo igrao u TV filmu Buđenje režiserke Inge Huković).

Tačno, ovdje nije riječ o vrstama uloga kao što su pozitivci i negativci. Ne odnosi se ovo samo na tu vrstu suprotnosti. Karakter, kao i temperament, daleko je kompleksniji da bi se samo zaustavljali na podjeli da li je neko pozitivac, odnosno njegova suprotnost – negativac. Zamislimo da neko ko je po prirodi izuzetno hiperaktivna, tj. “živa“ osoba, mora da utjelovi lik osobe koja je letargična, odnosno usporena, lijena i, recimo, da je čak i nepokretna. Ili da je neko po prirodi, odnosno po temperamentu, kolerik ili sangvinik, a mora da utjelovi lik flegmatika ili melankolika.

Također, važno je spomenuti i uloge koje su ostvarili Enis Bešlagić (Viza za budućnost, Crna hronika, Duhovi Sarajeva), koji je glumio drugog Zaimovog sina, Faruka, koji radi kao vatrogasac. Faruk, koji brine o svom ocu i koji se sam jedva miri s gubitkom brata, pokušava da ostane koliko-toliko normalan i da ne izgori u plamenu koji bi možda danas-sutra i njega progutao. Stoga se on ipak odlučuje za varijantu da ode iz Tešnja, iz BiH, i zaputi se daleko u Njemačku. Uloga trećeg Zaimovog djeteta, kćerke Azre, koju je sasvim solidno odglumila Ana Vilenica, bila je odskočna daska za Anine buduće uloge.

Pored njih, značajne uloge ostvarili su i neponovljivi Saša Petrović, Aleksandar Seksan, također jedan od onih, pored Vilenice i Štukana, moglo bi se reći, najboljih studenata koje je iznjedrila sarajevska Akademija scenskih umjetnosti; predivna Jasna Žalica, koja je pokazala svoje vokalne sposobnosti, pored zavidnih glumačkih. Tu su i mnogi drugi glumci koji su ostvarili zapažene uloge, poput Admira Glamočaka, Senada Bašića, Emira Hadžihafizbegovića, Gordane Boban i ostalih.

Pred sam kraj filma odvija se posljednji razgovor oca i sina, gdje se možda čak najbolje može vidjeti ta famozna Adnanova smirenost, lika Feđe Štukana (As If I Am Not There, U zemlji krvi i meda, Nečista krv) koja oslikava upravo ono kroz šta je Zaim prolazio sve te godine od kad je izgubio sina. Jednostavno rečeno, ako je Adnan bio projekcija njegovog trenutnog stanja, onda možemo reći da se Zaim već bio pomirio s činjenicom da je krajnje vrijeme da Adnana zaboravi – da je, jednostavno, kraj.

On se čak i pita da li ima ijedan razlog da bude sretan. Na kraju, “projekcija” kaže kako on nema nijedan razlog da bude sretan. Nakon toga ustaje i pušta plin iz plinske boce. Sjedavši za sto kako bi još jednom razmotrio svoju skoro pa ispunjenu odluku, on pita: “Jesam li ja konj?” Ovaj put “savjest” odgovara: “Nisi. Ti si moj tata.” Prije nego što Zaim zapali svoj posljednji plamen, ipak kaže kako on ima još dvoje djece. Na šta mu “bol”, kao ona koja je opjevana u pjesmi s početka filma, odgovara: “Imaš, stari, kako nemaš.”

Zaimovim posljednjim riječima “neka su živa i zdrava” započinje brisanje memorije.

Ovaj film, koji ima simboličan naziv, Gori vatra, upravo govori o spaljivanju svega što je suvišno, svega što pokušavamo sakriti od drugih, spaljivanju svega što je bolno, ali i spaljivanju svega što nas podsjeća na neke lijepe uspomene koje se ponoviti neće, jer su nam naglo oduzete.

Pjer Žalica uspio je u sat i četrdeset i pet minuta da prikaže različite ljudske sudbine koje su pogodile mještane jednog malog, do jučer beznačajnog grada u BiH. Štaviše, uspio je i da prikaže realnost koju živimo od završetka rata pa nadalje. Nažalost, ovakva – surova – realnost govori da mi i dan-danas živimo, odnosno proživljavamo rat poslije rata.

Da li da sve spalimo kako bismo pobjegli od te stvarnosti ili na kraju da pobjegnemo od sebe – teško je reći. Da li da nas neko spali? To zavisi od toga da li ćemo mi dopustiti da se to desi. Ili da se jednostavno pomirimo s tom surovom realnošću i pokušamo bar jednom ne spaliti sve, već odazvati se čistoj svijesti i zdravoj pameti kako bismo tu realnost pokušali promijeniti?

Sve u svemu: ”Zaime, j**o si nas za sva vremena.”