Piše: Tomislav Hrastovčak
Svaka velika zvijezda na stalnom radu u Hollywoodu ima u svojoj karijeri uspone i padove, ali rijetkima se padovi toliko toleriraju kao slavnom Bruceu Willisu. Zahvaljujući akcijskom klasiku Umri muški iz 1988., preko noći je postao miljenikom publike te jednim od najbolje plaćenih glumaca u filmskom svijetu. Samim time što je bio zapravo lansiran iz domene televizije (serijal Slučajni partneri) koja često glumcima koči put prema velikim ekranirna, činilo se da je Bruce zaista rođen pod sretnom zvijezdom. Ali sljedeće tri godine bile su veliki test za Willisov zvjezdani status. Umri muški 2 (1990.) je bio veliki hit, ali iste godine mu se dogodila box-office bomba zvana Vatromet taštine Briana De Palme. Ali potonje djelo je više naštetilo De Palmi nego Willisu, tim više što ovdje zapravo nije tumačio glavnu ulogu. Katastrofa je ipak bila na pomolu, a njeno ime je bilo Hudson Hawk (1991.).
A u početku je sve djelovalo tako idealno: nova akcijska zvijezda u glavnoj ulozi, pouzdani Joel Silver (Smrtonosno oružje, Predator, Umri muški) u producentskoj stolici, budžet od 50 milijuna dolara, ugledna imena u sidekick ili sporednim rolama (Danny Aiello, James Coburn, Andie MacDowell, Richard E. Grant, Sandra Bernhard) i angažman redatelja Michaela Lehmana, zaslužnog za instant-kult crnu komediju Heathers (1989.). Ideja o Hudsonu Hawku dijelom je proizašla iz Willisove glave te se i on uključio u pisanje scenarija. Nažalost, on i još petero-šestero ljudi, među njima i ne baš bogzna kako kvalitetni scenarist Steven E. De Souza. I dogodila se klasična priča - "previše babica, kilavo dijete''.
Priča filma započinje u vremenu renesanse kada Leonardo DaVinci sasvim slučajno stvori stroj koji može pretvoriti metal u zlato, te zbog straha od zloupotrebe sakriva njegove dijelove. Stotine godina kasnije, tj. u današnje doba, ozloglašeni provalnik Eddie "Hudson Hawk" Hawkins (Willis) izlazi iz zatvora nakon desetogodišnje kazne, odlučan u namjeri da se više ne vraća prijašnjem načinu života. Ali stvari se na kraju poslože tako da se nađe usred potrage za DaVincijevim tajanstvenim strojem koju je pokrenuo uvrnuti bogataški par Mayflower (E. Grant i Bernhardova). Za petama mu se ubrzo nađu vatikanski agenti, mafija i CIA, i jurnjava po atraktivnim svjetskim lokacijama započinje... Zvuči zabavno? Pa i ne baš na onaj način na koji se možda očekivalo.
Nešto što je vjerojatno trebalo biti špijunsko-akcijska popcorn zabava pretvorilo se na kraju u čudnu mješavinu stilova, žanrova, motiva, ideja i likova. Tako nam ponekad uopće nije jasno gledamo li zapravo slapstick komediju, parodiju, mjuzikl, high-tech akcijski spektakl ili film o stoljetnim zavjerama i misterijama! A ovaj uradak se može pohvaliti i najvjerojatnije najbizarnijom filmskom sekvencom te godine u kojoj MacDowelova u ulozi vatikanske štićenice, pod utjecajem opojnih sredstava, oponaša glasanje dupina (na neki uvrnut način to čak djeluje i smiješno)!
A da nešto nije bilo u redu sa cijelim projektom, šuškalo se mjesecima prije same premijere. Novinari su često napuhavali informacije o budžetu pa su neki čak tvrdili da je film koštao 75 milijuna dolara, što je za ono vrijeme bio iznos za divljenje (ili alarmantnu uzbunu, ovisi iz kojeg kuta gledate). Kuloarima su pak kružile zanimljive priče kako je polovicu odobrenog budžeta producent Silver potrošio na uređivanje vlastite jahte ili kako su Willis i on zlostavljali (!?) Lehmana na setu. Zbog raznih problema sa odgodama i rasporedima snimanja, projekt je napustilo nekoliko članova ekipe, među njima i Isabella Rossellini, koju je u zadnji čas zamijenila MacDowellova.
Navodno je mnogo muke zadavalo i snimanje na talijanskim lokacijama, jer tamošnji filmski radnici jednostavno nisu htjeli poštovati holivudsku etiku rada od 12 sati dnevno, jednostavno napuštajući set nakon šestosatnog radnog dana. Naravno, film se na kraju, prema očekivanjima, pretvorio u veliki fijasko ne vrativši na kino-blagajnama niti polovicu iznosa budžeta. Kritičari su prigovarali na račun svega i svačega, a najviše zbog nespretnog miješanja žanrova i kaotičnog scenarija.
Ipak, tokom godina stvorio se mali, ali čvrsti kult oko Hudson Hawka i mnogi ga stavljaju u kategoriju "neshvaćenih" projekata poput McTiernanovog Posljednjeg akcijskog junaka ili Harlinovih Avantura Forda Fairlanea, koji su pokušali izvrnuti ustaljene žanrovske kanone u Hollywoodu. Nakon premijere Hudsona činilo se da je Willisova karijera ozbiljno uzdrmana, ali iste godine je imao u kinima akcijski hit Prljavi igraju prijavo, pa je sve prošlo više-manje bezbolno.
Nakon što je devedesetih na velikom platnu nekoliko puta spektakularno spasio svijet (Peti element, Armageddon...), ali i zalutao u neka osrednja (ne)djela (Šakal, Opasna šifra), Willis je dobio status kralja filmske akcije koji je uspio preživjeti mijene koje, recimo, Schwarzenegger i Stallone baš i nisu najbolje podnijeli. Ipak, glumljenje jednog te istog lika u jednom te istom filmu može dosaditi i najzagriženijim fanovima akcijada, pa je Willis u osvit milenija napravio najpametniju moguću stvar - prihvatio ulogu u netipičnom nadrealnom trileru Šesto čulo M. Nighta Shymalana koji je na kraju postao njegov najgledaniji film u karijeri. Danas, već sredovječni glumac još uvijek "opstaje" balansirajući između konfekcijske akcije (Talac) i postmodernog arta (Sin City), a iduće ćemo godine gledati i Umri muški 4 u kinima. Još jedno oblačenje potkošulje ostarjelom Bruceu baš i ne treba, ali bit će mu oprošteno kao mnogo puta do sad. Jer zvijezde sjaje i blijede, ali ikone ostaju zauvijek.
Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood
