Charlton Heston & Edward G. Robinson

Piše: Tomislav Hrastovčak

Krajem 60-ih i početkom 70-ih, nakon čestih angažmana u povijesnim i biblijskim spektaklima, Charlton Heston je na neko vrijeme zapeo u SF žanru, među ostalim snimivši tri kultna djela: Planet majmuna (1968, kasnije se pojavio i u nastavku), Čovjek Omega (1971) i Zeleno sunce (1973). Zanimljivo je da su sva tri filma ekranizacije poznatih žanrovskih romana te, svaki na svoj način, govore o propasti ljudske rase. I dok su u prva dva uratka čovječanstvo naslijedili majmuni i neki čudni zombiji, u Zelenom suncu (Soylent Green) na Zemlji uopće ne manjka ljudi što je zapravo glavni problem.

New York, 2022. Oko 40 milijuna stanovnika u velegradu živi na rubu siromaštva, a opća prenapučenost je dovela do gotovo potpunog uništenja okoliša i pomanjkanja prirodnih izvora hrane. Velik broj ljudi živi na ulici ili skučenim stanovima, dok malobrojna društvena krema, kao što su biznismeni i šefovi velikih kompanija, ima povlastice poput struje, vode, higijene ili svježe hrane. Jedan od takvih korporativnih moćnika biva tajanstveno ubijen, a u istragu se uključuje detektiv Thorn (Heston). Ubojstvo je povezano sa tvrtkom "Soylent", koja je na tržište lansirala istoimenu, sintetičku hranu u pločicama koja dolazi u tri boje: crvenoj, žutoj, a odnedavno i u zelenoj. Zeleni soylent (što bi zapravo trebao biti pravi prijevod filma) se reklamira kao produkt morskih algi, ali čini se da nešto sasvim drugo čini glavni sastojak vrlo popularne hrane.

Thornu u istrazi pomaže njegov ostarjeli prijatelj i sustanar Sol (Edward G. Robinson), koji se još uvijek sjeća Zemlje kakva je nekad bila, te priležnica ubijenog moćnika zvana Shirl (Leigh Taylor Young)... U režiji Richarda Fleischera (Fantastično putovanje, Vikinzi, Tora! Tora! Tora!, Conan II), Zeleno sunce (inače, ekranizacija romana "Make Room! Make Room!" Harryja Harrisona) predstavlja jednu od najdepresivnijih i najneugodnijih vizija budućnosti, bez stilizirane scenografije i sa minimumom specijalnih efekata. New York budućnosti pun je prljavštine i beskućnika koji spavaju po ulicama i stubištima, a gužva je ponekad toliko velika da se ljudi uklanjaju buldožerima (!).

Nasuprot tome, bogataši žive u opremljenim stanovima gdje ih opslužuju lijepe djevojke koje se čak nazivaju "namještajem" (jer kad se jedan stanar iseli, one ostaju u stanu na raspolaganju onom sljedećem; svojevrsna moderna verzija ropstva). U tmurnoj sutrašnjici, prenapučenost je toliko velika, da postoje legalni centri za eutanaziju gdje odlaze ostarjeli ljudi koji imaju na izbor uz kakvu muziku, osvjetljenje i video projekciju žele umrijeti. U jednoj od najpotresnijih scena filma, Sol odlazi u takav centar i umire otrovan gledajući snimke nekad predivne Zemlje, dok njegov prijatelj Thorn, u pokušaju da ga spasi, i sam biva zatečen ljepotom prirode kakvoj nikad nije imao prilike uživo svjedočiti.

Makar zbog neatraktivnog izgleda na prvi pogled djeluje kao tipični B-film iz 70-ih, Zeleno sunce je ozbiljna priča o mogućim posljedicama nekontroliranog širenja stanovništva i iskorištavanja prirodnih izvora. Zanimljivi su početni prizori filma u kojima se prikazuje povijesni razvoj industrijalizacije i masovne proizvodnje što je naposljetku dovelo do devastacije i katastrofalnog stanja u budućnosti. Da bi ideje filma djelovale što uvjerljivije, na snimanju je jedan od savjetnika bio Frank R. Bowerman, tadašnji predsjednik Američke akademije za zaštitu okoliša. S obzirom da je oblikovan kao noirovska detektivska priča koja se odvija u tmurnoj budućnosti u kojoj vladaju velike korporacije, film predstavlja svojevrsnu preteču vizualno puno raskošnijeg Istrebljivača, snimljenog desetak godina kasnije. Zbog siromašne vizualnosti i jednostavnih kostimografsko-scenografskih rješenja, mnogima će se film učiniti zastarjelim i odbojnim (premda je vrlo vjerojatno da se namjerno snimalo na taj način radi postizanja što neugodnije atmosfere), ali svakako bi ga trebalo pogledati zbog odličnih glumačkih izvedbi.

Heston je standardno dobar u još jednoj izvedbi apokaliptičnog junaka, ali film krade Edward G. Robinson (Deset zapovijedi, Jesen Čejena, Key Largo) kome je ovo bila posljednja uloga (ubrzo nakon snimanja umro je od posljedica raka). Ostarjeli glumac je za vrijeme snimanja osim slabog zdravlja bio gotovo u potpunosti gluh te je mogao čuti jedino ako bi mu se govorilo direktno u uho. Zbog toga su se mnoge scene morale snimati više puta jer je Robinson teško hvatao ritam dijaloga sa drugim glumcima, a s obzirom da nije mogao čuti redateljev uzvik "rez", često je znao nastaviti glumiti nesvjestan da je neka scena upravo završena. Heston i Robinson glumili su već zajedno u Deset zapovijedi te je njihovo prijateljstvo u stvarnom životu uvjerljivo preneseno i na film. Kratka scena, u kojoj njih dvojica dijele obrok "prave hrane", zbog svoje životnosti i uvjerljivosti spada u antologiju (zanimljivo je da prizor uopće nije bio u scenariju i sniman je improvizirano).

U današnje vrijeme brzog rasta stanovništva, dominacije gigantskih korporacija i globalnog zagađenja, Zeleno sunce djeluje idejno uvjerijivije nego ikad, makar je mala vjerojatnost da će se u svijetu za dvadesetak godina iscrpiti glavnina izvora hrane ili Amerika spasti na prosjački štap. Ipak globalne kompanije danas, kao i na filmu, imaju veliku moć i utjecaj, a o hrani sumnjivog porijekla koju svaki dan vidamo na policama trgovina da i ne govorimo. Na sreću, još nismo na razini da se moramo hraniti nečim poput zelenog soylenta. A što je ono bio glavni sastojak te famozne "zelenjave"? Ah, da... ljudsko meso! Ako je Charlton Heston u nekom SF filmu, znajte da je šokantan kraj neizbježan.