Piše: Tomislav Hrastovčak

Producent i redatelj Irwin Allen poprilično je zanimljiva pojava u povijesti filma. Produciranjem blockbustera kao što su Posejdonova avantura i Pakleni toranj (u kojem je režirao akcijske sekvence) praktički je započeo trend filmova katastrofe 70-ih, a zaslužan je i za kreiranje raznih kultnih TV-serija od kojih je najpoznatija lzgubljeni u svemiru. Njegovi proizvodi su uvijek dobrano doticali granicu eksploatacije i campa, ali zahvaljujući bogatim produkcijama i angažmanu poznatih zvijezda, odaziv široke publike nije izostajao. Ipak, Roj (The Swarm, 1978.), još jedan film katastrofe u njegovom opusu, u potpunosti je podbacio i kod publike i kritike te dobrano uzdrmao njegovu master of disaster reputaciju.

Roj je nastao pod utjecajem tada popularnih filmova o životinjskim napadima, trend za koji su zaslužne Spielbergove Ralje, samo što u ovom slučaju prijetnja nije dolazila iz vode, nego iz zraka, točnije, riječ je bila o pčelama. I to ne bilo kakvim, nego o posebnoj sorti, afričkim pčelama ubojicama! Brojnu glumačku ekipu ovdje predvodi Michael Caine u ulozi entomologa (stručnjaka za kukce) Brada Cranea koji istražuje slučaj pčelinjeg napada na jednu vojnu bazu. Kao što to obično biva u filmovima, znanstvenik Crane dolazi u sukob s vojnim dužnosnicima koji baš nemaju razumijevanja za njegove teorije o opasnoj prijetnji smrtonosnih kukaca. I dok Crane mudruje s generalima, pčele uspijevaju srušiti dva vojna helikoptera i do smrti izbosti jednu nedužnu sveameričku obitelj na pikniku. U obližnjem gradiću Marysvilleu, koji se priprema za proslavu festivala cvijeća, ubrzo nastane velika panika, a Crane u suradnji s doktoricom Anderson (Katharine Ross) pokušava pronaći način kako uništiti smrtonosni roj. U njihovoj misiji pomaže im ostarjeli znanstvenik, dr. Krim (Henry Fonda), a nešto kasnije im se pridružuje i dr. Hubbard (Richard Chamberlain). Istovremeno pratimo priču (koja kao da je iz nekog drugog filma) o lokalnoj, sredovječnoj učiteljici Maureen (Olivia de Havilland) kojoj udvaraju dvojica starkelja (Ben Johnson i Fred MacMurray). Kasnije, njih troje, uključujući i cjelokupnu populaciju gradića, skončavaju u evakuacijskom vlaku, kojeg, pogađate, iz tračnica uspijevaju izbaciti zle pčele. Za to vrijeme, Craneov znanstvenički tim otkriva da je sljedeća stanica ubojitih afričkih insekata grad Houston. Opstanak ljudskog roda je na kocki, a vremena je sve manje...

U film su još zalutali Richard Widmark (Jesen Čejena, Koma), Slim Pickens (Dr. Strangelove), Jose Ferrer (Najveća priča ikad ispričana, Dina pješčani planet) i Patty Duke (Dolina lutaka, Amytville IV). Ali, ugledna glumačka ekipa nije bogzna kako pridonijela kvaliteti filma. Jedino što se može smatrati nekom glumom s vremena na vrijeme pokazuje Fonda, dok Caine tumači svoju rolu kao da se nalazi u nekoj ozbiljnoj kazališnoj predstavi, a ne u popcorn filmu za široke mase. Još je gora Katharine Ross (najpoznatija po ulozi "odbjegle nevjeste" u Nicholsovom Diplomcu), koja sa svojom zabezeknutom facom djeluje kao da je na nekim opojnim sredstvima (ionako joj se u filmu od posljedica uboda priviđaju divovske pčele). A sladunjavu izvedbu u stilu TV-sapunica kakvu nudi Olivia de Havilland, bolje je i ne spominjati (čudno za glumicu koja je imala oskarovsku nominaciju za sporednu ulogu u klasiku Zameo ih vjetar). No, postoji još nešto gore od glumaca. To su scenarij i dijalozi. Sve je u stilu: "O moj Bože, napadaju nas pčele! Spašavaj se tko može!"

Najveći podsmijeh dolazi na kraju kada su pčele konačno poražene, i kada na upit svoje kolegice doktorice je li konačno sve gotovo, Crane/Caine uzvišenim, filozofskim tonom i mudrim pogledom u daljinu progovara: "Ne znam, ali sigurno smo dobili na vremenu. Ako ga iskoristimo na mudar način i ako budemo imali sreće, svijet će možda preživjeti!" Ali, to nije sve. Na kraju odjavne špice čeka nas ozbiljno upozorenje: "Afričke pčele ubojice nemaju veze s vrijednim američkim pčelama medaricama koje nas opskrbljuju medom i oprašuju naše cvijeće." Spontano grcanje u smijehu je zagarantirano. Ipak, film spada u kategoriju "toliko loše da je u biti dobro" pa predstavlja vrhunsku trash zabavu, a zanimljivo je vidjeti sve te glumce na jednom mjestu i njihov "rad". Također, film se doima za ono vrijeme poprilično raskošno, s nekoliko solidnih akcijskih scena i zanimljivih specijalnih efekata. Na snimanju Roja koristilo se na tisuće pravih pčela (onih američkih, naravno) i velik problem je bio kontrolirati toliku masu kukaca. Kako bi ih se učinilo sigurnim za ekipu na setu, pčelama su bili podrezani žalci, a za taj je posao bilo potrebno čitavo ljeto (društva za zaštitu životinja vjerojatno tad još nisu bila previše utjecajna). Ipak, i podrezane pčele su imale u sebi određenu dozu otrova, te su glumci na snimanju često dobivali alergijske reakcije. Cijela ekipa na setu bila je i konstantno puna nekakvih žutih mrljica koje su za sobom ostavljale pčele. Michael Caine je u jednom intervjuu rekao kako je počeo jesti tu žućkastu tvar, misleći da se radi u medu, da bi tek kasnije saznao da je riječ o pčelinjem izmetu!

Godinu dana nakon Roja, Irwin Allen je režirao još jedan kino-uradak, nastavak Posejdonove avanture gdje je opet angažirao Cainea, a do smrti početkom 90-ih, bavio se uglavnom produciranjem televizijskih filmova i serija, pretežno fantastične tematike. Premda nikada nije bio posebno cijenjen od kritičara i filmofila, Allen je jako utjecao na postmodernističke filmove katastrofe kao što su Twister, Dan nezavisnosti ili Armageddon, a njegovu blockbuster formulu (hrpa poznatih glumaca + akcija i specijalni efekti + high concept priča) danas koriste, nažalost, najčešće neumjereno, mnogi producenti i redatelji.