Piše: Sead Vegara

Nedjelja prije podne. Sunce sija i kroz spuštene roletne u našoj, dječijoj sobi, proviruju snopovi svjetla stvrajući linije od kojih se pomalo razaznaju fleke na tepihu nastale uslijed brojnih večera priređenih uz televiziju. U sobi smo moj brat Aljo, mislim da je bio i Aljin drug Mirče i ja. Njih dvojica sjede zavaljeni pozadi na nekoj vrsti sofe, prave mladalačke kakvu je izabrala moja sestra jer ona spava na njoj. (Aljo i ja imamo krevet na sprat; on je stariji pa ide na gornju etažu dok sam ja na doljnjoj ponajviše iz razloga što sam se tada bojao visine, čak i tolike kakva je u kravetu na sprat.) Ja se nalazim ispred njih dvojice i pomno pratim uvodnu scenu filma Ajkula (kasnije ću taj film zvati njegovim pravim imenom Ralje).

Muzika. TA-RAM...TA-RAM... TA-RAM...TAM-TAM-TAM-TAM-TAM-TAM-TAM-TAM... I onda skok! Aljo me je prepao i ja sam skočio sa mjesta i stao da se derem na njega: ''Majmune jedan... Šta ti je...'' Njih dvojica nisu prestajali da se smiju mojoj reakciji, a ja sam bio vidno isprepadan. To je bio samo početak. Cijeli film sam grcao u strahu i prekrivao oči kada bi se pojavila krv u moru. Neću reći da sam bio toliko hrabar i pomno pratio svaku scenu filma jer u onoj kada ajkula nakon što ''lagano'' pojede jednog kupača i prođe pored prestravljenog djeteta jednostavno sam napustio sobu kolika me je jeza spopala. I to nije bio jedini put.

Istina, bilo je i onog ''kiselog'' smijeha pogotovo u sceni kada lokalci pođu u potjeru za ajkulom i otkriju neku dječurliju kako se zezaju sa perajom strašeći ljude. Nezaboravna scena ''trebaće ti veći brod'' u kojoj se po prvi put prikaže ajkula u svoj svojoj veličini je bila povod za još jedan moj ''skok iz mjesta'', a Aljo i Mirče su se i tada grohotom smijali. Film se privodio kraju, a ja sam sve više žmirio, ustajao i bježao iz sobe na ''strašnim'' scenama. Aljo je probao da me prepadne još par puta, ali bezuspješno jer sam prozreo njegovu namjeru i samo ga ''počastio'' sa ''majmune'', ''kretenu'' i još par pogrdnih izraza koje sam znao kao klinac dovoljno da njima izrazim svoju ljutnju a opet ne budem prost jer se prostačenje (osim kada bi tata ponekad opsovao) nije baš tolerisalo u našoj kući.

Po završetku filma sebi sam ponavljao: ''Što ti je ovo trebalo? Što ti je ovo trebalo?'' i nisam ni znao kakve će posljedice ostaviti na mene. Ne samo da sam bio dobro isprepadan gledanjem Ajkule već sam imao traume od filma zbog kojih na moru nisam smio da odem dalje od plićaka. Smiješno zvuči, ali sam siguran da nisam bio jedini koji se tako osjećao nakon što je pregledao Ajkulu.

Roletne su se podigle i sunce je zapljusnulo cijelu sobu, a meni je pred očima još uvijek bila slika ogromne ajkule iz čijih glomaznih usta viri čovjek sa nevjerovatnim izrazom na licu.