Piše: Sead Vegara

Obično bih po dolasku iz škole (iz druge smjene) ubacio torbu u sobu, stavio nešto u kljun i istrčao napolje da se igram sa rajom. Mama bi pitala ima li zadaće na što bih ja samo promrmljao: ''Čekaju me za fucu dole u parku. Uradiću ujutru.'', i izletio napolje. U parku bi sve bilo spremno za meč, ekipe podijeljene, i naravno, nova lopta koju je donio neko od raje i zbog čega je imao privilegije pri odabiru igrača za tim. Ali se znalo. Veca i Bane nisu mogli u isti tim jer su obojica bili odlični igrači. Nekad je znalo i potrajati to raspoređivanje u timove, ali bi na kraju sve bilo riješeno tako da nema baš puno razlike u odnosu snaga. Fudbala, popularne fuce, bi igrali do sumraka, što bi otprilike došlo na dvije do tri utakmice na golove do šest postignutih pogodaka. Znalo je biti padova, izranjavanih koljena i laktova, ali je sve to u biti i činilo posebnu draž igre.

Ulaskom u kuću bi prestajalo to veselje i počinjalo drugo: crtana serija (snimljena na kaseti) ili film uzet iz videoteke. Kako to obično biva, nisam mogao sastaviti dvije večeri zaredom u gledanju neke omiljene crtane serije jer je Aljo donio neki film da se gleda. Armina je već u ta doba izlazila po BB-u ili nekim drugim mjestima –disko klubovima. Povratak u budućnost je bio film zbog kojeg sam i sam počeo odlaziti u videoteku. Tačnije njegov drugi dio. Kako je to bilo? Nakon odgledanog prvog dijela i začkoljice (pravi izraz bi bio cliffhanger) na kraju, Aljo je sljedeće veče donio drugi dio. Taj dan je izostala igra sa rajom u parku.

Odmah po dolasku iz škole sam odlučio da gledam nastavak. Doc i Marty zajedno sa Jennifer idu u budućnost da pomognu Martyjevom sinu i spriječe njegov odlazak u zatvor. Naravno, sve se iskomplikuje i više nego što je trebalo (doduše, sam koncept putovanja kroz vrijeme jeste veoma zanimljiv, ali zato i poprilično konfuzan). Toliko konfuzan da me je cliffhanger na kraju drugog dijela potpuno zbunio. Jednostavno nisam mogao da povežem dijelove slagalice (Doc je poslao Martyja nazad u budućnost, a Marty je opet tu) i iskreno da kažem, zaista se nisam nadao da će biti i treći dio. Smračilo se, ali ne toliko da nisam mogao izaći do videoteke da iznajmim treći dio. Aljo je naravno išao sa mnom. On je mislim i znao da postoji treći dio filma, ali nije mogao da me spriječi u mojoj namjeri da ga isto to veče pogledamo te sam ga natjerao da odemo do videoteke koja se nalazila nedaleko od naše zgrade. Moglo bi se reći u našem kvartu.

Put je vodio kroz grbavičku pijacu koja je tada pod rijetkim svjetlima imala pomalo zastrašujući izgled. U jednom od dva nebodera u kojem se sada nalazi (da li je i tada bila?) apoteka bila je videoteka. A u videoteci –raj. Crtanih masa. I to dugometražnih. A filmova, onih rađenih po igračkama i crtanim serijama, (He-Man, Nindža kornjače) da ne govorim. Sve sam to snimio, upamtio da su crtani pri dnu police koja je preko cijelog zida i u kojoj se nalaze stotine i stotine video kaseta sa uredno otkucanim nazivima filmova. Treći dio Povratka u budućnost je iznajmljen i sve pripremljeno za konačno objašnjenje.

I zaista, ne želim da lažem, ali opet mi je nekako bilo nejasno kako je Marty ponovo tu sa Docom. Aljo je pokušao da objasni, ali me je njegovo objašnjenje samo još više zbunilo. Odgledali smo cijeli film, i ja sam ''progutao'' priču, a opet sam u glavi postavljao situaciju iz drugog dijela, njegov kraj i početak završnog dijela u kojem je to kao objašnjeno. Priznajem. Bio sam mali i nisam kontao baš najbolje takav koncept filmova. Kako se sve dobre priče mogu ispričati iz tri dijela (spoznaja do koje ću doći tek poslije, kao tinejdžer) tako je bilo i sa Povrtakom u budućnost koji je tako postao prva (napisat ću pogrešno jer sam tako to izgovarao kao klinac) triologija koju ću pogledati. Druga je naravno bila Ratovi zvijezda.