Tata se vratio deset minuta nakon što je izašao govoreći da su mu nekakvi maskirani ljudi na raskrnici rekli da se vrati kući, da ne ide na posao. Svi u stanu su bili budni. Napolju oko zgrade su trčkarali ljudi u maskirnim uniformama. Čuo se poneki pucanj. Dva dana prije smo za ručak imali palačinke sa kinderaldom i ja sam iskoristio situaciju, stavio teglu pred sebe i kašiku u ruku. Kada su me mama i Armina pogledali sa izrazom „poguzijo, kako možeš sada jesti“ hladno sam odgovorio: „Ako me ubiju makar da sam sit.“ Nije im bilo smiješno. Ni ono što je uslijedilo u narednih nekoliko dana, mjeseci, godina. Pucnjava, granate, Mladićevo: „Tuci Velušiće. Tamo nema puno srpskog življa.“ slušano u podrumu... sve do iseljavanja kasarne Viktor Bubanj kada su četnici zauzeli Grbavicu.
Nakon što su se gotovo svi iz podruma vratili u svoje stanove moja porodica, koja je sada brojala četiri člana (Armina je izašla sa Grbavice sa komšijama i prešla na „našu stranu“), je posljednja iz podrumskih prostorija preselila u stan. Brava na vratima stana iako nezaključana je bila izrešetana jer je kreten od vojnika ispucao čitav šaržer u nju da bi je otvorio umjesto da je samo povukao šteku. To je uradio pri ulasku u zgradu i obilasku stanova iako su sve porodice iz stanova bile u podrumu. Pri tom divljanju po stanovima, kako kojem ipak, došli su i u podrum. Tada je možda samo čudo Božije ili molba pokojnog čika Pere zaustavila četnika da odvedu Alju i mene tamo odakle se ne bismo živi vratili.
Bilo kako bilo, po povratku u stan tata i mama su počeli sa spašavanjem komšijskih stvari tako da je sada naša, dječija soba, bila pretvorena u skladište. A u tom „skladištu“ Aljo i ja smo provodili dane igrajući karte i gledajući filmove. Filmove smo donosili od komšinice tete Milade koja je nekada držala videoteku te je imala sačuvanih kaseta koje smo Aljo i ja donosili u velikim crnim kesama za smeće. Koliko li sam se samo tada filmova nagledao!? Cijeli ponovljeni repertoar Ratova zvijezda, Povratak u budućnost i filmovi sa Schwarzeneggerom od kojih je Komandos bio najjači. Samo pojavljivanje Švarce u kadru, preko nabreklih bicepsa i ruke koja na ramenu nosi deblo, je bilo zastrašujuće moćno. Naravno, one sočne replike poput: „Zelene beretke jedem za doručak.“ i „Smiješan si Sally. Zato ću te ubiti posljednjeg.“, su bile izvor tolikog smijeha da smo Aljo i ja grcali u suzama na tim dijelovima. Onda kada Švarco krene u „istrebljivačku“ misiju jednog po jednog zlokovca, od kojih je nekoliko bilo i potpuno istih tipova sa brkovima (falilo im je statista tako da je ubijao jednog te istog tipa pet-šest puta) to je bilo uživancija gledati.
Nekako je cijela ta situacija okolo nas bila isključena u tom vremenu provedenom pred TV ekranom na kojem su se redali filmovi koji su obilježili rano prekinuto djetinjstvo. Bijeg od stvarnosti u svijet filma koliko god bio kratkotrajan bio je prijeko potreban, ili mi se samo to tada tako činilo. Tridesetog augusta 1992., nakon preživljene četničke torture, mama, tata, Aljo i ja smo prešli most kod Bristola na „našu stranu“, stranu normalnih i čovjekoljubivih ljudi.