Piše: Sead Vegara

Odrastanje na Mejtašu se pretvorilo u pravo preživljavanje. Ne samo zbog toga što je bio rat i nisi znao kad će zapucati ili početi sa granatiranjem, nego zbog toga što je meni naviknutom na mirno prijeratno okruženje Grbavice sada mejtaška bagra i jalija predstavljala pravo iskušenje. Kao dječaku od devet godina nenaviknutom na fizičke obračune i provokacije bilo mi je poprilično teško uklopiti se u tu raju. Doduše, na početku je bilo i podnošljivo. Društvo iz haustora je bilo ok, ali ogromna većina onih iz ulice i kvarta su predstavljali pravu pravcatu jaliju. Mejtašku jaliju. A takva jalija je, po onome što sam otkrivao tokom godina odrastanja na Mejtašu, posebna i specifična po tome što se niko nije odazivao na svoje pravo ime već nadimak koji je, u većini slučajeva, dobijao po nekoj svojoj izrazitoj i prepoznatljivoj karakteristici. Ili je jednostavno nešto skrojeno od imena i prezimena koje je jadnik nosio.

Tako se nova raja sa kojom sam ponovo pošao u školu sačinjavala, bar od ovih sa kojim sam se intenzivnije družio, od Semira koji je vrlo rijetko zvan Sema, a češće “Svemirko” i Eldara koji se preziva Alibašić, rijetko zvan “Ali-baba”, a češće svojim pravim imenom Eldar. Ja sam svoj nadimak zaradio te zime. Netom poslije partije grudvanja pred haustorom povela se rasprava o horoskopu. Tada sam bio fasciniran tom tematikom i istraživao sam detaljno te sam otkrio da sam se u kineskom horoskopu rodio u znaku vepra što sam i spomenuo. Nije im puno trebalo da počnu sa zezanjem. Još kada je čiča koji je prolazio dao komentar na moju zimsku kapu sa kićankom: “Kakav ti je to cvijet na glavi?”, rodio se čuveni nadimak: “Vepar sa cvijetom na glavi”. Svemirku je posebno bilo drago zbog toga jer je njegov nadimak do tada bio najzvučniji. Mislim da mi je čak i on sam nadjenuo nadimak “Vepar sa cvijetom na glavi”. To je izazvalo lavinu smijeha kod ostatka raje, tog jalijaškog dijela, omalenog Alje, Popare, Gege i Kene. Aljo i Popara su mi zagorčavali život stalnim provokacijama i izazivanjima na tuču ili jednostavno svojim prisustvom što se, kad posložite kockice, baš i nije moglo izbjeći jer su živjeli u mojoj ulici.

Tako nekako je tekao život na Mejtašu, u stalnom stanju pripravnosti, što od granta, što od te jalije. Pošto sam se i na Grbavici prije rata družio sa malo starijim od sebe (Veca, Bane, Ogi) i na Mejtašu sam često vrijeme provodio sa još jednim Vedranom (Vecom) i Darkom. Nekako se Veca jedini odupro dobivanju nadimka, dok je Darko sa ponosom nosio svoj – “Kajgana”. Njih dvojica su bili, ne bih baš mogao da koristim izraz uzori, ali svakako sam težio tome da dobijem njihovo odobravanje kad god bih nešto zamislio. Da li je bilo cura na Mejtašu, pored Mie i Irene, neka u koju bih se možda ja mogao zaljubiti? Popularano pitanje je bilo: “Imaš li simpatiju?”. Moja je bila Danka. Hej Danka, Danka... zezali su me moji u kući. Kako me je samo vrtila oko malog prsta?! U našim čestim šetnjama po kvartu priča bi se vrtila oko igračaka. Ja bih pričao šta sam sve ostavio na Grbavici, kakve autiće, Masterse, Nindža kornjače, Transformerse, a ona bi naopširno o tome kako sve to, a i više, ima u svom drugom stanu i da će mi to pokloniti. Samo ako budem dobar i fin prema njoj. Bože, kako sam se samo nadao... Sa posebnom pažnjom sam se ophodio prema njenoj majci i mlađoj sestri, a njoj sam činio sve kako bih još išao “niz dlaku”. Nije ona bila jedina. Mislim, sa svim curama sam bio takav, i sa starijim komšijama. Valjda me je Pancho zbog toga jednom prilikom nazvao “malim čovjekom”. A Danka? Njoj je u neka doba dosadila sva ta moja pažnja i da me otkači prosto mi je rekla da me je svo vrijeme lagala. Lađe su mi potonule.

Iz takvih situacija su me često izvlačili filmovi i crtani. Panchova videoteka TGM je stalnim posjetama postala premala da zadovolji moju nezasitu žeđ za novim celuloidnim pričama te sam se tako dao u potragu za drugim kvartovskim videotekama. Širio sam vidike, u neku ruku. U zgradi niže niz ulicu je bila videoteka koju je držao Mirče. Ali ne onaj isti Mirče sa Grbavice već drugi kojeg je znala moja sestra Armina. Ne mogu se sjetiti kako se zvala Mirčetova videoteka, ali znam da je i ona, poput mnogih tadašnjih (i prijeratnih), bila smještena u podrumu. Zapamtio sam samo detalj da je nakad poslije, vjerovatno i nakon okončanja rata, Mirče videoteku preselio na drugu lokaciju, također u podrum. Doduše u istoj zgradi, samo u drugom ulazu. U svakom slučaju, još tada u ratu Mirčetova videoteka je nakon Panchovog TGM-a bila “oaza mira i spokoja” koju sam pohodio u momentima kada bi “iznenada” došla struja.

Možda je bilo ljetno doba i možda sam ostario još koju godinu, sjećam se da sam došao kod Mirčeta u videoteku, a on mi, bukvalno zatrpan kasetama, stade nuditi svakakve crtane filmove. Na moje pitanje ima li Male spasioce ili Basila velikog detektiva samo je odmahnuo glavom, ali je imao nešto “novo”. To “novo” je bila Mala sirena. Tako sam izašao iz videoteke sa kasetom Male sirene. Došavši kući zatekao sam mamu za stolom u trpezariji kako slaže pasijans. Tata je bio na poslu. Armina je radila u Staklu, kafiću na Čaršiji, a Aljo je bio negdje vani sa društvom. Smjestio sam se u dnevni boravak, uključio TV i video, sve pripremio i pustio crtani. Predivna bajka, Disneyjeva bajka inpirisana onom Hansa Kristijana Andersena, me je toliko oduševila da sam ostao zapanjen odličnim crtežom i predivnim pjesmama od kojih me se posebno dojmila numera “Under the Sea”. Fijuuu... “Sejo, bježi!”, viknula je mama. U trenu sam se našao u trpezariji. Granta je pala u baštu iza zgrade, a jedan od gelera je završio u našem plafonu. Prozor se nije razbio jer ga nije ni bilo. Najlon koji je stajao umjesto stakla je probušen. Mama i ja smo bili vidno isprepadani. Odmah je počela da strahuje za tatu, Arminu i Alju. Ko zna, ako je ovdje pala možda je (sigurno je) još negdje? Ispostavilo se da je probušen najlon na prozoru bio jedina šteta. Niko nije ranjen, ni poginuo. Struje je nestalo u momentu. I nije dolazila dva dana, koliko sam i zakasnio sa vraćanjem. Crtani sam naposljetku i pogledao, a Mirče je imao obzira i nije mi naplatio kaznu.