Piše: Sead Vegara

Uslijedile su nakon tog pobjedonosnog pismenog sastava na temu rasprave o filmu Nemoguća misija i neki drugi, a jedan bi se mogao okarakterisati kao kvalitetan, možda čak i bolji. Desilo se da smo radili opis enterijera, a ja sam usnio sastav koji sam i napisao sljedeće jutro te ga sa nevjerovatnim samopouzdanjem pročitao na času. Nastavnica nije dijelila moje oduševljenje. Mene to baš i nije pogađalo jer sam istinski smatrao da sam napisao odličnu pismenu. Opisivao sam svoju sobu nakon što me je usred noći probudio alarm na satu pogrešno podešen. Da stvar zvuči pomalo ironično, isti sastav, sa par izmjena doduše, moglo bi se reći verzija 0.2, sam ponovio u srednjoj godinama kasnije. Ne završivši ga na času, kada je i predviđeno, profesorica me je pohvalila poslije, zahtjevajući da finiširam na sljedećem satu što sam naposljetku uradio i dobio ocjenu 4+. Profesorica će mi reći da sam predao završen sastav bila bi sigurna petica, ali ovako sam se morao zadovoljiti sa četvorkom. U osnovnoj školi ću pokrenuti i uređivati školsku novinu radeći i prilog o filmu Savršeni krug prikazanom na 3. Sarajevo Film Festivalu. Ne poznavajući rad u drugom programu za obradu teksta osim u Wordu koristio sam se smiješnim tehnikama (sada mi zvuče presmiješno) za „slaganje“ teksta i fotografija. Isprintani tekst u kolonama posložen u Wordu bih rezao zajedno sa fotkama i poslije „slagao“ lijepeći na drugi list papira koji sam onda kopirao dobijajući finalnu stranicu novina. Škola, baš kao i sve drugo.

Ne sjećam se kada i kako sam se počeo družiti sa Jasenkom. U ratu najvjerovatnije. Prijateljestvo je to kojeg ću se sjećati dok sam živ jer Jasa nije bio kao ostalo društvo na Mejtašu. Stariji par godina od mene, Jasa je u meni prepoznao prijatelja koji je, ma kakve nesuglasice da su se desile danas, zaboravljao i sutra nastavljao kao da se ništa loše nije ni desilo. I sam je bio takav. Provodili bismo vrijeme kod njega u stanu igrajući „Rizika“ ili gledajući filmove. Bio je vraški dobar igrač „Rizika“ i gotovo stalno me je pobjeđivao. Ali, imao je jednu strašnu manu koja je dolazila do izražaja kada bismo odlučili da gledamo film. Nije mogao a da ne premotava uvodnu špicu. Uopšte ga nije interesovalo da vidi (iako je znao ko glumi) ko je scenarista, reditelj. Njegova starija sestra Vedrana kada bi se zadesila kući pri našem gledanju filma također nije mogla da pojmi Jasinu potrebu za premotavanjem uvodne špice.

Već sam završio osnovnu i trebalo se odlučiti za srednju školu. Moja opcija je bila Druga gimnazija, ali sam spletom okolnosti završio u Građevinskoj i snašao se kao riba u vodi. Jasa je pohađao Medicinsku KŠC-a i naše drugovanje je zbog obaveza u školi teklo smanjenim intenzitetom. Ali smo svejedno i dalje zajedno kod njega gledali filmove. Pošto je moje kretanje  Mejtašom sada već bilo slobodnije, bio sam i stariji, sa Jasom sam znao otići do Džidžikovca gdje se nalazila videoteka „Laser“. Ja sam odlazio radi novih filmova, a Jasa? On je imao i drugu motivaciju. Vlasnik videoteke, visoki brko, je imao dvije kćerke od kojih je Jasa bio zagledan u mlađu. Prilikom jednog od naših pohoda u videoteku povela se rasprava o ko zna čemu, potencijalnim momcima, simpatijama,  da bi završilo time što je ona rekla da bi se rado udala za Davida Copperfielda, a Jasa joj odgovorio: „I ja bih se udao za Davida Copperfielda.“ Poslije toga je Jasa baš i nije begenis'o. Brkina gospođa je bila omanjeg rasta i zajedno su nam izgledali nespojivo, a bila je gotovo namćorasta uvijek.

Znali smo po pola sata tražiti film u polici i to je poprilično živciralo. Mislim, koga i ne bi, je l'? Tako smo ragledavajući police već duži period načuli od razgovora koji je brkina žena vodila sa mušterijom. „...Robin Williams samo sjedi na travi... gleda u prazno... totalno pasivan... i pogledala sam film.... totalno pasivan...“ Na to smo se obojica trznuli i upitali za pomenuti film, da li ima još jednu kopiju. Film se zvao Patch Adams i nakon što smo ga pogledali ni Jasa ni ja nismo mogli shvatiti šta je mislila pod onim što je rekla. Jasa je naravno insistirao da premotamo uvodnu špicu kao i uvijek. Patch Adams je sve samo ne pasivan film. I smijali smo se i plakali; možda bi bilo previše reći da smo plakali, ali sam siguran da su se i Jasi pojavile suze u čima u jednom trenutku. Priča filma je zasnovana na stvarnom liku Hunteru Dohertyju "Patch" Adamsu koji je u interpretaciji Williamsa, i holivudskom filmskom tretmanu, za razliku od mišljenja brkine žene, u svemu prakticirao pretjerano veselje/sreću. Od pacijenta umobolnice, do studenta Medicinskog fakulteta, zajedno sa prijateljima, pomagao je i liječio one koji nisu bili u stanju da plate zdravstveno osiguranje, naposljetku osnovavši Institut Gesundheith!.

Tako smo se oraspoložili nakon odgledanog filma da je Jasa htio da ode u videoteku i verbalno se obračuna sa brkinom gospođom. Odgovorio sam ga od toga na svu sreću. Sutra smo vraćujući film obojica mislili šta da kažemo, Jasa da se svađa, ja da ga odgovaram od toga, ali po dolasku u videoteku dočekao nas je brko rekavši: „Dobar film, a?“.