Piše: Nino Romić

Automobili, ljudi bez imena, zamračene sobe pune dima i mirisa pića, te ulice Los Angelesa u sedamdesetima su savršen početni opis jednog poštenog noir filma, a The Driver u režiji cijenjenog Waltera Hilla svakako opravdava takav opis. Međutim, film iza tog opisa često se nalazi jednim točkom preko pune crte između dvije kolovozne trake. Dok ispred kamera Ryan O'Neal tumači enigmatičnog naslovnog „Vozača“, za upravljačem iza kamera ipak sjedi Hill, koji pored režije potpisuje i scenario koji je tako duboko umočen u svoju žanrovsku pozadinu da možete osjetiti miris nikotina i viskija u zamračenoj sobu u kojoj ga je Hill, presamićen preko pisaće mašine, i napisao.

Dijalog, s druge strane, pohvalno se može opisati neubjedljivim, a nepohvalno abrazivno lošim. Likovi koriste nepotrebno duge formulacije da bi se izrazili ili prenijeli neki podatak koji je potreban radnji, pa se gledatelju može opravdano učiniti da je zasut ekspozicijom. Možda najbolji primjer ovoga jeste glavni antagonist filma – policajac koji goni naslovnog lika, koji u skladu sa temom anonimnosti nosi samo pseudonim „Detektiv“ (Bruce Dern). Dernov lik u nekoliko navrata govori ljudima oko sebe, ali i publici, da želi uhvatiti „Vozača“, iako je Hill pokazao sasvim jasno baš to vrlo rano u filmu dok je „Detektiv“ pregledavao olupinu automobila koju je iza sebe ostavio „Vozač“.

Upitna karakterizacija se nastavlja sa dva policajca u civilu, kako su u odjavnim karticama naslovljeni, a koji zajedno sa svojim šefom imaju jednu i tačno jednu karakternu odliku. „Detektiv“ je ljigav, jedan njegov pomoćnik je poltron, a drugi je nepovjerljiv. Hill se bolje snalazi sa „Vozačevom“ femme fatale „Kartašicom“ (Isabelle Adjani) koja u kratkoj dijaloškoj razmjeni sa njim otkriva svoju prošlost, a nama uvid u moguće tajne želje „Vozača“.

Ryan O'Neal & Isabelle Adjani

Ryan O'Neal glumi vrlo uvjerljivo stoičnog lika, čovjeka koji boravi u hotelskim sobama, ne izlazi u grad radi pića i provoda i izbjegava društvo, ili ljude općenito. S time na umu, razvijanje njegovog lika se dešava sasvim u prilikama kada ga radnja natjera na interakciju sa ostalim likovima. Ovo je daleko od lošeg pristupa karakterizaciji, pošto ostavlja liku zrno ili dva zagonetnosti, nešto što je vrlo privlačno u noiru.

Druga vrlina koja uzdiže The Driver iz prašine i dima guma jeste njegova kinetičnost. Kretanje automobila i veličina njihove pojave je prelijepo zabilježena na filmskoj traci, a zvuk motora i škripanja guma pri potklizivanju još ljepše na tonskom zapisu. Potjere u ovom naslovu imaju težinu, jednu vrstu fizikalnosti koju naslovi poput Fast & Furious franšize danas jednostavno ne posjeduju i ne mogu posjedovati, zbog činjenice da je svaki drugi kadar pun računarski stvorenih prizora. S druge strane, sada davne 1978, filmska ekipa  iza The Driver je pri ruci imala samo vozilo i hrabru dušu u obliku kaskadera za upravljačem. U tom pogledu, Hill nije štedio umijeće. Znao je da će automobili i vratolomije imati isturenu ulogu u filmu i nije bježao od njih. Poslije snimanja pod vještim okom direktora fotografije Phillipa Lathropa, scene potjera i jurnjave bi provele gotovo istu dužinu vremena u sobi za monitranje, gdje su najbolji kadrovi bili rezani i spajani sve dok osjećaj brzine ne bi bio ostvaren.

Na tlu sobe za montažu je vjerovatno ostao rez filma sa minimalnim dijalogom, koji bi vjerovatno predstavljao bitno bolju veriju The Drivera. Sa dosta redaktovanim dijalogom, film bi se u potpunosti oslonio na atmosferičnost i svoje zvijezde sa četiri točka. Lik Ryana O'Neala bi bio sasvim uvjeriljiv kao noir inačica Eastwoodovog „Čovjeka bez imena“. Veza njegovog „Vozača“ sa „Kartašicom“ bi se mogla iskoristiti uglavnom kako je i predstavljena u konačnom rezu, dok bi debeli kraj redaktorovog brisača bi dobio Dernov „Detektiv“.

Uzbudljive, napete potjere, zamračene prostorije pune dima i ulice Los Angelesa u sedamdesetima, te miris izgorenih guma i škripanje kočnica su najbolji vidovi Hillovog „automobilskog noira“. Ukoliko možete pretrpiti njegove manjke, pronaći ćete jedan neizbrušeni dragulj. Shodno tom zaključku, preporuka je uslovne naravi.