Piše: Nino Romić

Govoriti o Johnu Carpenteru i njegovim filmovima je nemoguće bez barem površnog osvrtanja na muzičku podlogu, budući da je ovaj velikan žanrovskog i B-filma kroz decenije svog kreativnoga angažmana počastio svoje poklonike i prolazne gledatelje mnogim upečatljivim kompozicijama. Od tri daleko najzvučnija djela režisera i povremenog kompozitora su glavne teme iz filmova Halloween, Escape from New York i Assault on Precinct 13, a potonja se može ocijeniti kao najpoznatija zbog svoje ikonične bas dionice, koja je bez sumnja nagnala mnoge muzičare da se uhvate baš „četverca“ kao svog glavnog instrumenta.

Mada je zaista riječ o bas dionici, ovaj komad je komponovan i odsviran na ranoj verziji analognog sintisajzera, instrumenta koji je sredinom osamdesetih još uvijek bio relativno nova pojava te daleko od statusa koji će imati u sljedećoj deceniji. No, već u sedamdesetima ova nova vrsta muzičkog instrumenta je pokazivala svoju svestranost, što se očituje i u glavnom komadu muzičke špice Carpenterovog kultnog Assault on Precinct 13.

Ispod ovog umjetnog zvuka nailazimo i na umjetnu ritmičku pratnju, u vidu fusa, bas bubnja i doboša ritam mašine. Prvi zvukovi koje čujemo u uvodu središnjeg muzičkog komada, to jeste glavne teme, jesu udarci fusa ili činele, a potom glomazni udarci bas bubnja i doboša. Glomaznost uglavnom dolazi od jakog odjeka koji je sigurno dodan poslije snimanja. Proći će godine prije nego što će ritam mašine i klavijature početi koristiti digitalne uzorke koji su vrlo vjerni zvukovima stvarnih (ili akustičnih) intrumenata, tako da je bilo potrebno dosta truda da se od signala stvorenog selektivnim propuštanjem struje kroz kolo stvori nešto nalik na zvuk stvarnog instrumenta.

Tehnička ograničenost instrumenata, pak, nagnala je Carpentera da bude kreativan sa njihovim korištenjem. Nakon ritam mašine, naprijed stupa legendarna bas dionica koja uprkos izvedbi na klavijaturi i umjetnim zvukom posjeduje blues čar, uglavnom jer se Carpenter čvrsto drži vrlo česte skale u tom muzičkom pravcu. Pogledajmo ovu šemu:

Bas se drži A mol skale, ali u njenom skraćenom obliku u kojem su drugi i šesti stepen elidirani. Pored skraćene skale, Carpenter prati vrlo čestu progresiju akorda u američkoj popularnoj muzici, koja također svoje korijene može pronaći u bluesu, soulu i jazzu. Dalje, kao što se može vidjeti, progresija se u zadnjoj zagradi vraća na početni stepen, što je ponovo česta pojava u komponiranju popularne muzike, naročito ukoliko je kompozicija osnovana na skakanju između tri akorda.

Poslije basa, iz pozadine dolazi zvuk visokog drona, kojim Carpenter oponaša prelazak gudala preko napete žice violine. Dron potom naglo i dramatično ne spusti za jednu oktavu i retapa se sa akordima u izbedbi trija umjetnih gudala koji će poslužiti istovremeno kao tekstura u pozadini, ali i melodija ostatka komada. Ako izuzmemo dron kao zaseban instrumenata, to ostavlja tri emulirane „violine“ ispod njega za tri note koje tvore akorde.

Međutim, na raspolaganju Carpenteru su bili VCS3 (proslavljen od strane engleskog sastava Pink Floyd) te Minimoog i Micromoog sintisajzeri, od kojih su potonji monofoni (sposobni proizvesti samo po jedan ton), dok je VCS3 bio sposoban proizvesti tek dva tona istovremeno. Drugim riječima, Carpenter nije mogao jednostavno stisnuti tri tipke na klavijaturi i dobiti jedan akord, pa je umjesto toga snimio tri zasebne trake – po jednu za svaku notu akorda. Ishod ovoga je bio daleko topliji zvuk nego što je ijedan od navedenih uređaja mogao proizvesti sam. Sitna odstupanja između tri signala su se međusobno nadopunila i time stvorila vrlo jedinstven zvuk.

Pored glavne teme, bio bi grijeh zaobići kratak, ali ništa manje upečatljiv muzički komad po imenu „Julie“. Posrijedi je sjetna igra dva električna klavira koju prvi put čujemo kada postojani junak priče, poručnik Bishop u izvedbi Austina Stokera, iz daljine ugleda poprište radnje filma – samu policijsku stanicu, nesretnog rednog broja 13. Osnova ovog komada jesu dva akorda, odnosno prvi i sedmi stepen tonaliteta, A mol i G dur, ispod kojih se plete jednostavna, melankolična melodija. Kako nešto kasnije saznajemo, stanica odigrala bitnu ulogu u djetinjstvu poručnika Bishopa, što otkriva emotivnost u pozadini ovog komada, koji će biti korišten i kasnije u filmu, kako bi ponovo prizvao sjetnost u gledatelju.

John Carpenter je za sebe kao kompozitor uvijek imao vrlo skromne riječi. Nije se smatrao velikim muzičarom, a ipak je od usporedno jednostavnih tehnika i vrsta zvukova uspio napraviti jednu od najikoničnijih muzičkih pozadina u historiji filma. Muzička špica Assault on Precinct 13 će potom ostaviti i bitan tragu u svijetu muzike, kao nadahnuće nemalom broju ranih pionira elektroničnog žanra kasnih sedamdesetih, osamdesetih, pa i devedesetih.