Piše: Mirza Skenderagić

Dok stotine hiljada ljudi širom svijeta potpisuje peticiju za ponovnim snimanjem posljednje, osme sezone, kritičari je pokušavaju spasiti od konačnog pokopa. Istovremeno, ova sezona Igre prijestolja poslije koje televizijski program više nikada neće biti isti promijenila je zauvijek i gledaoce, probudivši ono najgore u njima, učinivši da priželjkuju bol i patnju, kao i njihovi omiljeni junaci.

“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži”, napisao je Meša Selimović u "Tvrđavi".

Upravo se ovim najtežim porokom bavi serijal Igra prijestolja (Game of Thrones), koja niz godina predstavlja ogledalo za stvarnost u 21. stoljeću. Sve nasilje, svi eksplicitni prikazi seksa, sva pornografija, sve političke i ratne odluke i sve smrti emitirane uživo u ovoj seriji, zapravo, predstavljaju ekvivalent stvarnosti, njeno ogledalo u koje ona svako malo krišom pogleda i istovremeno skrene pogled. Riječ je o TV adaptaciji serije fantastičnih romana Pjesma leda i vatre američkog pisca Georgea R. R. Martina, čija je radnja smještena na fiktivne kontinente Westeros i Essos, koji neodoljivo podsjećaju na životnu sredinu historijskog srednjeg vijeka. Serijal koji su kreirali David Benioff i D. B. Weiss, u produkciji televizijske kuće HBO, premijerno emitiran 2011. godine, gotovo istovremeno postavši televizijski, kulturni i društveni fenomen, upravo je doživio svoje finale. Dočekao je kraj koji je podijelio zasigurno najveći broj publike koju je jedna televizijska serija ikad imala. I dok stotine hiljada ljudi širom svijeta potpisuje peticiju za ponovnim snimanjem posljednje, osme sezone, kritičari je pokušavaju spasiti od konačnog pokopa.

Istovremeno, ova sezona Igre prijestolja poslije koje televizijski program više nikada neće biti isti promijenila je zauvijek i gledaoce, probudivši ono najgore u njima, učinivši da priželjkuju bol i patnju, kao i njihovi omiljeni junaci. Naime, ona je otišla i korak dalje te u potpunosti dovršila preobražaj gledateljstva koje, na svu sreću, više nikada neće priželjkivati sretan kraj, ali koje će zamjerati scenaristima što su glavnoj negativki priuštili spokojnu smrt, a ne onu mučeničku “koju je zaslužila”.

Krvava borba za “Željezno prijestolje”

Centralni sižejni tok serijala plete se oko borbe za tzv. “Željezno prijestolje” Sedam kraljevstava, koje je od neprijateljskih mačeva izradio prvi kralj Aegon Targaryen, a u kojem sjediti znači imati svu moć carstva i biti na vrhu hranidbenog lanca. Krvavu igru za prijestol vodi pet porodica – Kuća Baratheon od Kraljeva Grudobrana, Kuća Stark od Oštrozimlja kao vladari Sjevera, Kuća Lannister od Bacačeve Hridi s juga, Kuća Nymeros Martell od Sunčeva Koplja, te posljednji potomci porodice gospodara zmajeva, Kuća Targaryen od Zmajeva Kamena. U prvoj sezoni glavnu bitku dobra i zla vode pravedni knez Oštrozimlja i guverner Sjevera Ned (Sean Bean), te lukava i beskompromisna kraljica Cersei Lannister (Lena Headey), dok negdje između svoju priliku za vlašću vreba i buduća majka zmajeva princeza Daenerys Targaryen (Emilia Clarke). Naravno, tu su i ostali, bližnji ili daljnji članovi porodica koji po cijenu smrti zahtijevaju svoj komad kolača. Prividni mir u Sedam kraljevstava narušava iznenadna i sumnjiva smrt kraljevog namjesnika, pa kralj Robert biva primoran pronaći odgovarajuću zamjenu. Okružen ljudima kojim ne može vjerovati, rješenje pronalazi izvan svoje porodice, u poštenom i vjernom Nedu Starku. Ipak, njegov izbor neće se svidjeti kraljici Cersei i njenom bratu blizancu Jamieju, s kojim, osim ljubavne postelje, dijeli i planove za svrgnuće kralja.

Kako se narativ serijala bude razvijao kroz sezone, uloge kraljeva i kraljica, knezova i knjeginja, manipulatora, grešnika, bludnika i ubica, te onih koji koračaju stranom dobra, preuzimat će njihovi potomci i nasljednici koji će vjerno slijediti tradiciju svojih roditelja i širiti zlo i smrt, odnosno tragati za pravdom i ljubavlju. Tako će, naprimjer, život porodične loze Stark nastaviti Jon Snow (Kit Harington), izvanbračno dijete Neda Starka, koji od kopileta i vojnika “noćne straže”, koja čuva granicu Sedam kraljevstava od Divljaka, u konačnici postaje vladar Sjevera. On će imati pomoć od Starkove kćerke Sanse, koja je uspjela nadživjeti sve trenutne i buduće kraljeve kojima je bila obećana i postati hrabra i nezavisna zapovjednica. Stopama oca Starka nastavit će i maloljetna kćer Arya, koja će do krajnosti usavršiti svoje mačevalačke vještine, te nasljednik Oštrozimlja, dječak Bran, koji će uz pomoć “vida” Trookog Gavrana spoznati najvažnije segmente historije Oštrozimlja i u konačnici pronaći povratak kući. Kada je u pitanju porodica Lannister, nepobjediva i samoprozvana kraljica Cersei nastavit će bjesomučno prosipati krv kako bi zadržala vlast u “Željeznom prijestolju”, dok će njen brat i najmlađi sin kneza Tywina Lannistera, patuljak Tyrion Lannister zvani Vražićak, koji nedostatak visine uspješno nadoknađuje izrazitom mudrošću, i dalje pokušavati ostati na strani pravde i, naravno, zadovoljavati svoje tjelesne potrebe. Zmajevi princeze Daenerys Targaryen konačno će postati neuništive zvijeri spremne za borbu, i njoj i njenoj mnogobrojnoj vojsci više ništa neće stajati na putu prema “Željeznom prijestolju”.

Jon Snow (Kit Harington)

Svaki od ovih likova imat će svoju narativnu liniju u serijalu, čije će razvijanje biti uvjetovano njegovom tragičnom prošlošću te, naravno, pretenzijom na vlast. Ipak, negdje između, po oštrici noža koja razdvaja dobro i zlo, i dalje će hodati likovi poput Samwella Tarlyja, koji tragaju samo za srećom i ljubavlju, a za koje svijet Igre prijestolja ne ostavlja mnogo prostora. S vremenom će granica između dobra i zla sve više blijedjeti, a zakleti neprijatelji neprimjetno će mijenjati strane, skrivati i pokazivati jasno svoje pravo lice te beskompromisno nastavljati voditi rat koji traje od početka postojanja Sedam kraljevstava. Također, iako postoje određene sličnosti, kada je u pitanju forma serijala, s bajkovito‑fantastičnim svijetom u Gospodaru prstenova (The Lord of the Rings) Petera Jacksona, koji je zasnovan na mitologiji i čarobnjaštvu, postoji i jedna iznimno bitna razlika koja okruženje u Igri prijestolja čini bližom i razumnijom stvarnom (našem) svijetu. Naime, svijet u Igri prijestolja krajnje je uzemljen, inspiriran historijom Evrope u srednjem vijeku (serijal je sniman na stvarnim lokacijama u Hrvatskoj, Sjevernoj Irskoj, Malti, Škotskoj, Islandu…), ratovima i tradicijom tog doba, dok je centralni sukob Lannisterovih i Starkovih djelomično zasnovan na tzv. građanskim ratovima dviju ruža, koje su između 1455. i 1485. godine vodile engleske porodice Lancasteri i Yorkovi. Ipak, taj, “srednjovjekovni realizam”, svojstven, naprimjer, onome iz romana Ime ruže Umberta Eca, u serijalu je isprepleten s nadrealnim i jezovitim, uz pomoć kojih je oživljena druga narativna linija romana – dolazak ledene dugogodišnje zime koja sa sobom dovodi i mitska bića sa Sjevera, tzv. bijele šetače i njihovoga vođu Noćnog Kralja. Tako će rečenica “Zima dolazi” (Winter is Coming) postati moto vječne opasnosti i straha od konačne i nepobjedive smrti.

Posljednja sezona

Igra prijestolja konačno je stigla do svog kraja. Svih šest i po sezona funkcioniralo je izuzetno dobro, prije svega s produkcijske strane, a zatim i scenaristički, režiserski, glumački, ali se isključenjem pisca Georgea R. R. Martina iz projekta u sedmoj mogla osjetiti nedovoljna posvećenost razvoju likova te njihovih pojedinačnih životnih priča. Ipak, nevjerovatna produkcijska moć, režisersko umijeće te dobri stari specijalni efekti, kao i dramaturški trenutak dolaska Zime, bijelih šetača i Noćnog Kralja, umnogome su prikrili nedostatke koji su, prije svega, bili scenarističke prirode, a koji će u potpunosti biti razotkriveni u posljednjoj sezoni. Dakle, ona počinje dolaskom princeze Daenerys u Oštrozimlje, gdje će s Jonom Snowom i ujedinjenim vojskama dočekati Noćnog Kralja. Njihov ljubavni odnos narušava saznanje da je Snow potomak Lyanne Stark i Rhaegara Targaryena te da je Daenerys, zapravo, njegova tetka, a da Željezni tron pripada njemu. U takvoj atmosferi oni dočekuju Noćnog Kralja i njegovu vojsku, a nakon što se konačno susretnu, uslijedit će najspektakularnijih 80 minuta u historiji televizije i bitka za Winterfell, koja je snimana čak 55 noći, što je najduži period snimanja jedne epizode ikada.

Uprkos mnogobrojnim scenarističkim propustima, serijal će i u ovoj epizodi držati režija, koja će uz pomoć scenografije i kostimografije kreirati atmosferu nepodnošljive mračne magluštine, u kojoj će se spektakularna akcija smjenjivati s konstantnim iščekivanjem. Epizoda nazvana Duga noć biva okončana u jednom trenutku u kojem se spretna Arya (Maisie Williams) prikrade Noćnom Kralju i probode ga zmajevim staklom te s njim uništi i cijelu njegovu vojsku. Iako je veliki broj gledalaca u komentarima na društvenim mrežama zamjerao to što jedan bitan motiv u serijalu završi odjednom, on je dramaturški sasvim opravdan s obzirom na to da je Noćni Kralj ubijen na identičan način kako je i nastao, te da se serijal morao vratiti svojoj primarnoj temi, a to je borba za vlast. Zahvaljujući manjku epizoda, ovdje je jedan od najmisterioznijih likova, sada već odrasli Bran (Isaac Hempstead Wright), nepovratno izgubljen, kao sasvim nejasan i neopravdan.

Na kraju, razočaranje

Veći problemi ove serije nastaju u prestale tri epizode, a kao najuočljiviji svakako se izdvaja format epizoda od 80 minuta, kao i njihov manji broj, šest, u odnosu na standardnih deset po sezoni. Sve se počinje rješavati jednom replikom i u jednom kadru, dok se likovi mijenjaju ili gube na vjerodostojnosti, bez ikakvih logičkih opravdanja. Ovdje se u najvećoj mjeri ističe Tyrion Lannister (Peter Dinklage), koji se od intrigantnog, mudrog i snalažljivog pojedinca pretvara u nesigurnog, glupavog i uplašenog savjetnika. Tu je i lik Jamiea (Nikolaj Coster-Waldau), kojeg će autori u dobricu pretvarati skoro pet sezona, da bi u nekoliko minuta jedne epizode, za Posljednji rat, on izabrao stranu svoje sestre. Ovakvo rješenje, naravno, nije sasvim nelogično, ali je za njegovo opravdanje bilo potrebno znatno više, ili barem jedan povratak u prošlost i djetinjstvo, u kojem ne postoji ništa izvan neraskidive ljubavi brata i sestre. Nadalje, veliki broj negativnih kritika upućen je na račun autora serijala koji su odlučili da bi njih dvoje trebali umrijeti onako kako su i došli na ovaj svijet, zajedno i u zagrljaju, što je u dramaturškom, pa i simbolističkom smislu najzanimljivije rješenje. Istovremeno, na iznenađenje mnogih, Daenerys se od omiljene kraljice u jednoj epizodi pretvorila u nemilosrdnu vladaricu koja umjesto ljubavi širi strah te koja, prepuštajući se zloj krvi svoje porodice, odluči zapaliti cijeli Kings Landing, zajedno s civilima u njemu. Također, sasvim logičan preokret s obzirom na njeno porijeklo, ali i događaje, prevare i izdaje svih koji su u prethodnim epizodama do njega postepeno dovodili. U finišu se kao likovi posebno uzdižu Arya i Sansa (Sophie Turner), koji se spretnošću i hrabrošću, odnosno mudrošću, svakako ističu u odnosu na mnoge druge kod kojih su ove osobine nepovratno izgubljene.

Finale Igre prijestolja može se okarakterizirati kao razočaravajuće, čak i bez nabrajanja brojnih materijalnih pogrešaka, kao što je pojava do temelja srušenog zida u prethodnoj sezoni s obzirom na to da je gotovo svaka narativna nit okončana krajnje ishitreno, nepripremljeno i suviše banalno. Jedan tragično-sjetni i gorko-slatki završetak, zapravo, potvrđuje nesigurnost autora te njihovo apsolutno podređivanje željama producenata koji su u vođenju ove sezone očigledno preuzeli glavnu riječ. Ova je epizoda, također, i znatno usporena i na trenutke poprilično dosadna, što je opet neobična pojava kada su u pitanju finala televizijskih serijala. Ipak, dobar dio odgovornosti pripada i gledaocima, ovoj novoj vrsti, koja se isuviše vezala za jedan televizijski serijal, a koji su zajedno sa svojim junacima hodali po rubu oštrice i pokušavali ostati na svijetloj strani.

Na koncu, a uprkos svim nedostacima u finišu, ovo je najveći televizijski serijal svih vremena i teško da će njegov utjecaj na gledaoce biti ponovljen u skorijoj budućnosti. Jer, njoj je uspjelo nešto što nije niti jednoj TV seriji do sada. Naime, osim što je na velika vrata u prime time TV programu predstavila scene eksplicitnog seksa (često nasilnog), opijanja, nasilja i ostalih tjelesnih i ovozemaljskih “potreba”, što je do jučer bilo nezamislivo, te nastavila svojevrsnu revoluciju složenog svijeta malih ekrana, Igra prijestolja takav je sadržaj učinila opravdanim i neophodnim za cjelokupni prikaz vlastitog svijeta kao ekvivalenta 21. stoljeću. Nasilje u modernom dobu postalo je uz pomoć medija i tehnologije način popunjavanja slobodnog vremena, tj. zabava. Jasno je da televizija emitira ono što njeni konzumenti preferiraju, ali u slučaju Igre prijestolja nasilje je posljedica, a ne uzrok.

“Nikad se ne prestajemo igrati”, kaže lik Boga mnogih lica u šestoj sezoni serijala. Naravno, jasno je da su potencijalni vlastodršci u Igri prijestolja jednom zauvijek okončali svoju krvavu igru, dok vladari naših života u stvarnosti koja nema epizode, sezone niti finale to nikada neće učiniti.