Piše: Sead Vegara

„Čovjek je istinski jak tek kada je u stanju u svemu spoznati smiješnu stranu“, ostalo je zapisano u literarnom klasiku „Let iznad kukavičijeg gnijezda“ Kena Keseya. A te smiješne momente romana objavljenog 1962. će u velikome 13 godina kasnije u film pretočiti češki reditelj Miloš Forman. Istinski klasične pokretne slike, u koje spada i Formanovo remek-djelo One Flew Over the Cuckoo's Nest, su obavezno filmsko štivo za svakoga ko sebe smatra filmofilom. Da ludost nikad nije bila toliko smiješna kao u filmu češkog oskarovca dokazuje upravo galerija likova – pacijenata u bolnici za mentalne bolesnike (popularnoj ludnici), njihovo ponašanje i odnos jednih prema drugima u situacijama koje se čine (i istinski jesu) smiješne.

Let iznad kukavičijeg gnijezda; režija: Miloš Forman; uloge: Jack Nicholson, Louis Fletcher, Brad Durif, Will Sampson, Danny DeVito, Christopher Loyd; 1975.

IMDb rejting: 8.8/10

Rotten Toamtoes rejting: 96%

Legenda kaže da je Kesey pod utjecajem LSD-a napisao roman dok je radio kao čuvar u psihijatrijskoj ustanovi. Keseyev roman je objavljen u vrijeme Pokreta za ljudska prava u Americi i vremena u kojem su načinjene velike promjene u načinu promatranja psihologije i psihijatrije u SAD-u, a koje su se odnosile na deinstitualizaciju osoba sa psihičkim poteškoćama. Film Let iznad kukavičijeg gnijezda je na dodijeli Oscara odnio pet zlatnih kipića: režija, glumac i glumica (skoro pa neponovljivi Jack Nicholson u ulozi neobuzdano-dopadljivog i nepredvidljivog McMurphya i Louis Fletcher za ulogu frigidne sestre Ratched), adaptirani scenarij (Bo Goldman i Lawrence Hauben) i za najbolji film (producenti Micahel Douglas i Saul Zaentz). I to je bilo tek drugi put u historiji dodjele najvećeg priznanja u svijetu filmske umjetnosti da je jedan film osvojio pet glavnih Oscara. Prvi put se to dogodilo 1934. filmu It Happend One Night (Dogodilo se jedne večeri), a treći put 1991. kada je The Silence of the Lambs (Kad jaganjci utihnu) odnio kući pet glavnih statua.

Dugo je Kesey nakon što je film snimljen (i ovjenčan Oscarima) negodovao, i bojkotovao djelo, jer je kao i svi pisci osjećao da se adaptacija mogla uraditi puno bolje. Najveći problem mu je predstavljala činjenica da je u filmu glavni junak ustvari McMurphy (Nicholson), a ne gluhonijemi Indijanac (Will Sampson) koji je narator u knjizi. Ali, budimo razumni; kako ispričati filmsku priču kroz vizuru gluhonijemog Indijanca?! Put preko papira do celuloidne adaptacije trajao je dosta dugo. Kirk Douglas je po objavljivanju knjige otkupio prava i pola godine glumio McMurphya u pozorišnom komadu. U posjeti Evropi i tadašnjoj Čehoslovačkoj Douglas je prosperitetnom mladom reditelju Milošu Formanu (Loves of a Blonde, The Fireman's Ball) obećao poslati knjigu sa namjerom da Forman snimi film po njoj. Keseyeva knjiga nikad nije stigla do Formana zbog cenzora na carini, i tek deset godina kasnije Kirkov sin Michael koji je preuzeo prava od oca će dostaviti knjigu reditelju.

Naturalistički pristup snimanju i pripremi glumaca za film Forman je učinio na savršen način. Itekako primjetna atmosfera ludnice je istinska jer je film sniman na autentičnim lokacijama – pravoj psihijatrijskoj ustanovi. Rad sa glumcima, sama režija, Formanova je duboko i do perfekcije usavršena osobina. Skupina glumaca koji su portretirali pacijente (od poznatijih tu su Deni DeVito kao Martini i Christopher Loyd kao Taber, mada se priznanje na glumačkoj kreaciji treba odati svakome posebno: William Redfield – Harding, Brad Dourif – Billy Bibbit, Sidney Lassick – Cheswick, i pomenuti Will Sampson kao Poglavica Bromden) veliki dio priprema za ulogu boravila je u ludnici gdje su imali prave seanse i neposredno iskustvo življenja i komuniciranja unutar psihijatrijske ustanove.

Nicholson se kao McMurphy pojavljuje iznenada, u ludnicu ga iz zatvora – radne farme na “procjenu“ dovodi policija. Po samom dolasku u razgovoru sa glavnim doktorom jasno daje do znanja da će se ponašati u skladu sa pravilima, a radi upravo suprotno stalno izazivajući glavnu sestru Ratched (Fletcher). Polako počinje sa ”unošenjem života” u jednu takvu jednoličnu sredinu. Prkošenje autoritetu glavne sestre Ratched će McMurphyju sve više i više pričinjavati zadovoljstvo, ali će ga istovremeno koštati još više.

Vrijeme koje provedete gledajući Let iznad kukaviječijeg gnijezda će vam zasigurno, na ponovno gledanje ili ako to do sada već niste učinili, proteći u, moglo bi se reći, paradoksalno opuštenoj atmosferi jer iako ćete se smijati ponašanju likova i situacijama u kojima se nalaze ipak će vam kroz svijest neminovno proletjeti misao o načinu na koji se tretiraju osobe sa psihosocijalnim poteškoćama (da ne koristimo izraz “psihički bolesnici“ ili još gore “ludaci“) kakvim su oni prikazani u filmu. Stigmatizacija i marginalizacija takvih osoba je tada šezdesetih i dan danas (uvijek?!) takva da jednostavno nikako nisu prihvaćeni u društvu. Učinite tako One Flew Over the Cuckoo's Nest dijelom obavezne filmske (i knjiške) lektire  koju ćete svake godine ponovo i izvova obnavljati uočavajući zapanjujuće detalje i ostajući prikovani uz fenomenalan Nicholsonov performans i Keseyevu rečenicu:

Čovjek je istinski jak tek kada je u stanju u svemu spoznati smiješnu stranu.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje