Piše: Nisad Selimović

Najproduktivniji i vjerovatno najtalentovaniji reditelj među glumcima, Clint Eastwood, snimio je film koji se doima kao nastavak trilogije o sukobu Amerikanaca i dalekoistočnih naroda, a koju je započeo sa dvostrukim filmom o bitci kod Ivo Jime, prekretnici Drugog svjetskog rata (Zastave naših očeva i Pisma sa Ivo Jime). Nakon što je podobro razmotrio najslavnije dizanje jedne zastave u historiji čovječanstva, i to iz oba ugla, okrenuo se veteranu Korejskog rata koji se još uvijek unutar sebe bori sa neprijateljem, u filmu Gran Torino.

reditelj: Clint Eastwood; uloge: Clint Eastwood, Christopher Carley, Bee Vang; 2008.

IMDb rejting: 8.2/10

Rotten Tomatoes rejting: 79%

Ime filma ima tek metaforičnu nakanu – tako se naime zove automobil, oldtajmer (pomodari bi rekli muscle car), čiji je vlasnik omatorjeli i gunđavi Walt (Eastwood), patriota u svakoj pori svoga bića. Na njegovom trijemu visi zastava sa zvijezdama i trakama, i on već godinama ne želi da odseli iz svoga kvarta, iako svud oko njega žive Hmongi (narod čiji su korijeni u planinama Laosa, Tajlanda i Vijetnama – nakon Vijetnamskog rata, mnogi su emigrirali u Ameriku, op.a.). Nakon što jedne noći uspije prekinuti pljačkaša u nakani da mu ukrade Gran Torino, Walt će početi odmotavati klupko svoje introvertnosti i mržnje prema svima oko sebe, i početi tražiti spas za svoju savješću ugroženu dušu. On iz rata nosi Srebrnu zvijezdu, ali i goleme ožiljke koji ga spriječavaju da nastavi sa normalnim životom, a upravo oni koje još uvijek smatra neprijateljima, pomoći će mu da dođe do vlastitog iskupljenja.

Eastwood, kao što smo i navikli, donosi jednu direktnu i jednostavnu priču, koja govori o univerzalnim vrijednostima. Eastwood, također kao što smo i navikli, donosi i jednu savršenu izvedbu mrzovoljnog, teškog i pravednog junaka, koji ponajviše problema ima zato što želi postaviti svijet na svoje mjesto. Puno puta smo ga gledali takvog i nikad nije omanuo. To naravno nije slučaj ni ovdje, i upravo onoliko koliko je zaslužan za tečnost i jednostavnost filmskog jezika, toliko je i osnovni pokretač svih kotačića radnje u Gran Torinu. On režiju smatra i prihvaća vrlo ozbiljno, ali je realizuje apsolutno jednostavno. U njegovom radu nema divljanja s kamerom niti složenih kadriranja – sve je u službi gledljivosti filma. Ni u njegovim zaduženjima ispred kamere također nema komplikovanih procesa realizacije. On rijetko i teško izgovara bilo šta, a kada ga i čujemo, onda je to prosto neproširena rečenica, puna gorčine i izgovorena kroz zube. Bez mane.

Mada, jedna druga stvar baca malu sumnju na rad velikog majstora, a to je okretanje filmu kao jednoj pozorišnoj predstavi. Gledanjem Gran Torina i većine zahtjevnijih scena u njemu, stiče se dojam da Eastwood pojjednostavljuje stvari do kraja i prestaje da mari za neke tehničke aspekte, koji film čine time što jeste (bilo koja scena tučnjave, npr., izgleda kao glumačka vježba). Naravno, sve zarad poetičnosti samog zapleta i raspleta. Teatralan i apsolutno predvidljiv kraj doprinosi tom slatko-gorkom osjećaju nadolazećeg sveameričkog oduševljenja, koje je ipak uzrokovano jednim, na žalost lažnim, valom tolerancije i građanskog heroizma. Ipak, to je samo film i realnost će uvijek biti drugačija, ali za one koji vole da ne razmišljaju mnogo o temi mimo filma, ovo će biti dostatan uvod u anatomiju američkog društva.