Razgovarao: Sead Vegara

Film Sympathie pour le diable (Simpatija za đavola, 2019) debitantsko je dugometražno ostvarenje kanadskog režisera Guillaumea de Fontenaya. Nastao je prema istoimenim memoarima francuskog novinara Paula Marchanda, u kojima su, između ostalih, opisane Marchandove godine provedene u ratnom Sarajevu.

Film je prikazan krajem prošle godine na brojnim filmskim festivalima i osvojio je nekoliko nagrada. Prije 26 godina Marchand je dobio Specijalno priznanje žirija za dodjelu nagrade Bayeux Calvados za ratne izvjestioce za članak "The Lovers of Sarajevo", a 11 je godina kako su on i De Fontenay napisali scenarij za film i 11 godina otkad je Marchand sebi oduzeo život.

U intervjuu De Fontenay govori o Marchandovim memoarima, načinu na koji je pristupio snimanju filma, odabiru glumaca, Sarajevu...

• Zašto ste se odlučili da memoare francuskog novinara Paula Marchanda adaptirate za film Sympathie pour le diable?

- Paulove memoare "Symphatie pour le diable" pročitao sam 1997. Jedan udarac pesnicom, vrisak iz srca, litanija o ratu, umiranju i njegovom iskustvu ratnog izvjestioca nakon tog rata; knjiga koja je za mene bila ponovljeni poziv njegove srdžbe i njegovog povika na uzbunu, hiljade puta ponovljenih. U to vrijeme bavio sam se pozorištem i htio sam postaviti jednu predstavu sa stolicom usred ruševina na kojoj bi sjedio Paul, sâm na sredini scene naspram televizijskih ekrana, na kojima bi se prenosili novinarski prizori sukoba, svojevrstan monolog o ratu uzet iz njegove knjige.

Međutim, u to vrijeme nisam imao hrabrosti otići kod njega i malo-pomalo javila mi se ideja da snimim taj film. Tek sam 2005. predložio projekt Nicole Robert iz producentske kuće "Go films". Poznavao sam Paula kroz novosti Radio-Canada na kojem je bio ratni reporter freelancer još od Bejruta, a zatim i po zadatku u Sarajevu od '92. On je jedini novinar za koga se sjećam da je svaki izvještaj uredno završavao riječima: "...i sve ovo pred ravnodušnim pogledom međunarodne zajednice". Po svojoj ekstremnoj ličnosti Paul je bio sasvim prirodno lik za film. Maksimalno izlaganje opasnosti, provokativno, na svom jurećem automobilu iz kojeg je treštala "Simpathy for the Devil", pjesma Rolling Stonesa, na znanje snajperistima napisao je "Umirući, pozdravljamo te" i "Ne traći svoje metke, ja sam besmrtan".

• Koliko se razlikuju pravi, istinski, memoarski i filmski Paul Marcand?!

Photo by: Shayne Laverdière

- Bio je to, u suštini, jedan ranjen čovjek. Godine 2008, nekoliko mjeseci prije samoubistva, plačući mi je rekao da je s njim gotovo, da se kretao kontaminiranim zonama i da nije više sposoban za život. Ratni reporteri rekli su mi da to što oni idu na teren jeste da bi vidali svoje rane. Biti svjedok tuđih, težih rana nego njihovih omogućava im da se možda i uspiju distancirati od svojih. Na Paulovoj sahrani u junu 2009. imao sam privilegiju da se susretnem s gotovo svim novinarima s kojima je bio u Sarajevu. Prema njihovim svjedočenjima, Paul se u Sarajevu često ponašao suludo. Bio je radikalan, nezavisan, usijana glava. Nisam, međutim, od njega htio napraviti superheroja. U filmu prikazujem i neke od njegovih postupaka ne uvijek besprijekornih. Paul je imao nedostatke, ali i mnoge kvalitete: bio je srčan, velikodušan, hrabar, duboko posvećen svom zanimanju i zalaganju za lokalno stanovništvo.

Gajio je "simpatije prema đavolu", jer u paklu ljudi izlaze iz uobičajenog društvenog okvira. U paklu više ne opstaju društvene norme, život je sada, bez sutrašnjice, u svakom trenu. Taj adrenalin bio je Paulov pokretač. Bilo mi je veoma važno ispričati tu priču s poniznošću i izvjesnom stidljivošću. Film prikazuje svu težinu rata, ali i opuštenije scene, poput one kad Boba (Slobodanka Lizdek, ratna novinarka i prevoditeljica, Paulova tadašnja djevojka – op. aut.) donosi svojima voće i povrće, odnos tog miješanog para, ili ona kad novinari igraju nogomet u 'Holiday Innu'. Nije mi bio cilj prikazati rat u ljepšem svjetlu. Želio sam učiniti film što je moguće čulnijim i što uvjerljivijim svjedokom potonuća, istovremeno radikalnim i ljudskim. Svjetlost je nezasićena, jer je takva svjetlost Sarajeva zimi, s maglom i oskudnim bojama. Htio sam snimiti jedan sirov i nedužan film istovremeno.

• Glumci su izvanredno dočarali likove. Kako ste vršili selekciju? Jesu li likovi odabrali glumce ili glumci likove?

- Svi glumci još prije snimanja stigli su u Sarajevo. Bili su pod snažnim dojmom grada, njegove historije i njegovih stanovnika. Niels Schneider iz prve se nametnuo harizmom kakva je bila i Paulova. Osim toga, i sâm je preživio teške trenutke u životu i upravo je ta Nielsova ranjivost meni bila najvažnija i najupečatljivija. On se u tu ulogu potpuno uživio. Vježbao je dikciju kako bi postigao Paulovu energiju, pokrete ruku, poglede... Gledao je isječke Paulovih snimaka, slušao njegove radioreportaže kako bi savladao muzikalnost Paulovog izražaja. Ella Rumpf u Sarajevo je stigla mjesec i po prije snimanja filma kako bi naučila jezik, prvenstveno da bi uhvatila puls grada i provela dovoljno vremena s pravom Bobom Lizdek, njenom tehničkom savjetnicom.

Zadivljujuće inteligencije i senzibiliteta, Ella je pokazala izuzetnu velikodušnost tokom cijelog snimanja. Vincent Rottiers glumac je izuzetne spoljašnosti, veoma instinktivan. Posjeduje visok stepen emocionalne inteligencije; stvari osjeća do njihove srži. Vincentov tehnički savjetnik bio je Paul Lowe, ratni fotograf, koji mu je rekao: "Ti štitiš ovaj fotografski aparat jer, kad si na terenu, on je tvoj život." Arieha Worthaltera Sarajevo također nije ostavilo ravnodušnim. On je imao savjetnika koji mu je pomagao poboljšati američki izgovor. Do posljednjeg atoma investirao se u Kenovu ulogu. Bio je u kontaktu s mnogim novinarima, te je, kao i u filmu, referentna tačka po smirenosti i zalaganju da odbrani s njima tu priču.

• Kakve dojmove nosite iz Sarajeva nakon snimanja filma?

Photo by: Shayne Laverdière

- Snimali smo zimi, u teškim uvjetima. Zamislite nas samo: Pierre Aïm na stražnjem sjedištu, Romain Perset, njegov sjajni asistent, u gepeku, Niels, Vincent, Ella, svi nagurani u rasklimanom Fordu, po hladnoći, uz dim cigarete... Većinu ekipe sačinjavali su Bosanci koji su preživjeli rat. Mi smo prionuli uz tu priču, prigrlili taj grad, a naša sarajevska ekipa to nam je stostruko vratila. Jest, moguće je da je u početku bilo i ponešto podozrivosti, ali mislim da smo uspješno i veoma brzo svima posvjedočili integritet našeg rada. Mnoge Sarajlije, naročito neke koji su sudjelovale u filmu, poznavale su Paula. Konflikt je ostavio očite i duboke tragove. Ljudi u Bosni imaju veoma specifičan smisao za humor, pomalo crn, oni nikada ne tonu u samosažaljenje. Imaju i izuzetnu otpornost na nedaće, a bili su žrtva stravične nepravde. Danas je ondje visoka stopa nezaposlenosti, te sam zbog svih tih razloga smatrao važnim da film snimamo u Sarajevu.

Mogli smo snimati i drugdje, ali ja sam želio uzvratiti Sarajevu. Na svu sreću, prava Boba bila mi je podrška poslije Paulovog samoubistva sve do danas. Pomogla mi je tokom svih priprema i snimanja. Bosanska ekipa bila je izvanredna, maksimalno posvećena, s malo resursa. Sanda Popovac napravila je čudo sa scenografijom, Sanja Džeba i njen kostimografski tim uradili su zadivljujuć posao na mjestu događaja, Timka Grin s kastingom svih sporednih uloga; i najneznatniji lik morao je biti vjerodostojan. Adnan Omerović, koji glumi Marka, jednog od mladih Sarajlija... Vidjeti to izgladnjelo tijelo, te drhtave ruke, inteligenciju pomiješanu s unutarnjim bijesom... Bio je to potresan prizor.

"San o jednom boljem svijetu" – to je rečenica koju je Paul napisao, a koju Niels izgovara na kraju filma: "San o nekom boljem svijetu, premda je san bestidan i turbulentan", veoma potresna rečenica po istančanosti i adekvatnosti. Paul nije bio heroj, prije Ikar u svom usponu i padu. Druga Paulova rečenica koja iz sve snage odzvanja u meni jest ona: "Nismo ovdje da bismo govorili o nama; ovdje smo da govorimo o njima." U njoj se vjerno ogleda Paulovo stanje duha.

Radeći na ovom filmu, nadam se da sam iznova potakao na razmišljanje o tom konfliktu, indirektno dotičući različite aktualne konflikte, razmišljanje o našoj kolektivnoj apatiji i ovom izuzetnom zanimanju bez kojeg ne bismo mogli vidjeti ono što svijet sakriva od nas. Bio sam uistinu šokiran našom kolektivnom apatijom spram tog rata i srednjovjekovne opsade na vratima Evrope. Ta flagrantna nepravda, taj konflikt sa svojom povorkom užasa ostavili su na meni neizbrisiv trag.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans