Piše: Sead Vegara

Vatroslav Mimica, scenarista, reditelj i producent, bio je jedan od posljednjih doajena hrvatskog filma, koji je napustio ovaj svijet u 97. godini. Između veoma bogate karijere, kako u animaciji, tako i u igranoj formi, ostaće upamćen i kao reditelj koji je bosanskohercegovačkom vječitom sporednom glumcu Zaimu Muzaferiji dodijelio i njegovu jedinu glavnu ulogu u filmu Kaja, ubit ću te! (1967).

Hrvatski filmski kritičar Nenad Polimac u Leksikonu YU filma piše upravo o tome kako su 1967. u Puli nezadovoljni gledatelji gađali Mimicu kamenjem, te su na premijeri u zagrebačkom kinu Jadran, zbog predugačke ekspozicije u kojoj se ništa ne dešava, napuštali kino-dvoranu.

Samo ostvarenje najradikalnije je u dotadašnjoj Mimičinoj karijeri i nije bilo za svačiji ukus, ali je film ujedno bio najslojevitija priča o ratu tadašnje jugoslavenske kinematografije.

"Naslovni junak Kaja (Muzaferija) dobrodušni je vlasnik dućana u gradu pod talijanskom okupacijom, koji surađuje s pokretom otpora, a prijeteću rečenicu o ubojstvu izgovara njegov donedavno dobri znanac, hromi Piero (Uglješa Kojadinović), koji se doslovno preko noći prometnuo u crnokošuljaša", piše Polimac.

Zagrebačka škola crtanog filma

Photo Tomislav Miletic/PIXSELL

Mimica je rođen u Omišu 1923. godine, a prije nego je počeo karijeru kao reditelj i filmski radnik, uopšte se nije moglo naslutiti da će student medicine završiti kao filmadžija. U Drugom svjetskom ratu pridružio se partizanskom pokretu kroz sanitet, a poslije rata povremeno je pisao o filmu, kritike, analize filmova, da bi sa nepunih 27 godina postao direktor Jadran filma. Njegovom zaslugom, ideja da se filmadžije riješe stalnih radnih mjesta i pređu u status slobodnjaka, prošla je u djelo.

Kao reditelj debitira 1953. sa filmom U oluji sa Mijom Oremović u glavnoj ulozi, da bi se nakon drugog igranog filma Jubilej gospodina Ikla (1955), komedije sa kojom postiže veliki uspjeh kako kod gledatelja, tako i kod kritike, okrenuo animaciji.

Iako nije ni crtač ni animator, slovi za jednog od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma. U početku radi kao scenarista, u tandemu sa Vladimirom Tadejom, da bi 1957. režirao svoj prvi crtani film Strašilo, koji je dobio Grand Prix u Veneciji i bio prvi veliki međunarodni uspjeh Zagrebačke škole, što je proizašlo iz Mimičinog izražajnog osjećaja za modernizam. Kasnije su uslijedili i drugi: Happy End (1958), Inspektor se vratio kući i Kod fotografa (oba 1959), te Mala kronika (1962).

Najzrelije ostvarenje

U međuvremenu (1961) u italijanskoj produkciji režira do tada najambiciozniji i najozbiljniji igrani film, historijski spektakl Tvrđava Samograd (u Jugoslaviji prikazivan pod naslovom Sulejman Veličanstveni).

Domaćem igranom filmu se vraća u 1964. godine, kada režira svoje najzrelije ostvarenje Prometej s otoka Viševice (Velika zlatna arena u Puli), prvobitni film tzv. hrvatskog modernizma, "u kojem su se neprestano sudarala dva vremenska okvira", navodi Nenad Polimac, dodajući kako je film "vizualno bio poseban po tome što je snimatelj Tomislav Pinter povremeno koristio suviše eskponiranu filmsku vrpcu i tako dobio iznimno neobičnu, stiliziranu fotografiju, korištenu samo u flashbackovima".

Prometej je 1965. u Puli podijelio Zlatu arenu sa omnibusom Tri Aleksandra Petrovića, a Mimica je u narednom ostvarenju Ponedjeljak ili utorak (1966), tematski manje dojmljivom, modernističku poetiku razvio još radikalnije, te spojem crno-bijelog i kolor filma, opet osvojio Zlatnu arenu. Poslije dolaze pomenuti Kaja, ubit ću te! i povratak narativnom filmu sa adaptacijom pripovijetke Događaj Antona Pavloviča Čehova u istoimenom filmu (1969).

"Zbog žanrovske utemeljenosti i narativne jezgrovitosti otkupljen je, između ostalih, za englesko i američko tržište, a reputacija mu je i danas visoka", piše Polimac.

Nagrade za glumu i muziku

Sedamdesetih režira filmove Hranjenik (1970), Makedonski dio pakla (Makedonskiot del od peklo, 1971), Seljačka buna 1573. (1975) kao svoje najambicioznije ostvarenje općenito, te Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978). Godine 1981. režira svoj posljednji film Banović Strahinja, projekt preuzet od Aleksandra Petrovića u kojoj su važne uloge imali italijanska zvijezda Franco Nero i njemački karakterni glumac Gert Frobe. Film je doživio veliki uspjeh, a u Puli je nagrađen za najboljeg glumca – Dragan Nikolić, kao i najbolju muziku (Alfi Kabiljo).

Vatroslav Mimica će ostati upamćen kao najvažniji hrvatski modernista i jedno od najvažnijih imena hrvatske i, općenito, evropske kinematografije.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans