Piše: Sead Vegara

Clint Eastwood (1930) slovi za jednog od posljednjih živućih američkih filmskih reditelja koji pored toga što se bavi režijom još uvijek nastupa i pred kamerom. Vjerovatno je posljednji put stao ispred kamere 2018. u filmu The Mule (Mula) čija radnja je bazirana na članku iz New York Times Magazinea, priči iz juna 2014., o 90-godišnjaku Leou Sharpu, veteranu iz Drugog svjetskog rata, koji je bio švercer drogom, tzv. mula, za meksički Sinaloa kartel. Naravno, priča je bila ušminkana standardnim holivudskim tretmanom i upakovana u fragilan paket priče prema kojoj iskupljenje prema porodici dolazi pod stare dane. Scenarista Nick Schenk koji stoji iza Eastwoodovog filma Gran Torino (2008), i ovdje potpisuje scenarij u kojem je vješto postavio priču obogaćujući je i prilagodivši je Eastwoodovom glumačkom i rediteljskom izražaju, kao i godinama. The Mule je bio svojevrsni Clintov glumački labuđi pjev, ali kao reditelj Eastwood ne posustaje, i sada, zakoračivši u vijek bivstvovanja, snimio je svoj 41. film koji nosi naziv Richard Jewell (Slučaj Richarda Jewella, 2019).

Istinita priča

Sedmi put u zadnjih deset godina Clint poseže za istinitom pričom, onom smještenom u Ameriku za vrijeme Olimpijskih igara u Atlanti 1996., kada je zaštitar Richard Jewell (Paul Walter Hauser) pronašao bombu, obavijestio nadležne i spasio mnoge nedužne živote. Nažalost, dvoje ljudi je poginulo, stotine ozlijeđeno, a Jewella su promptno proglasili herojem. Mediji koji su ga i proglasili herojem, kasnije će ga „javno razapeti“ nakon što FBI agent Tom Shaw (Jon Hamm), otkrije povjerljivu informaciju novinarki lokalnog lista Kathy Scruggs (Olivia Wilde) da FBI Jewella posmatra kao potencijalnog počinitelja.

Prema onome što FBI zna, Jewell definitivno potpada pod profil usamljenika, sociopate koji traži pozornost, tako da je sam postavio bombu, te otkrivši je ispao heroj. FBI nema nikakve čvrste osnove, samo nagađanja, a Jewell, dobrica kakav je po prirodi, pomaže im u svemu čak i na svoju štetu. Advokat Watson Bryant (Sam Rockwell) kojeg je unajmio da mu pomogne u borbi sa medijima i FBI-jem Jewella će umnogome kritikovati zbog ponašanja i ne željenja da se bori za sebe, da „pokaže zube“. Naravno, sve optužbe su opovrgnute, ali Jewellova reputacija je „platila kaznu“.

Svakodnevni čovjek heroj

Eastwood nakon filma Sully (2016) ponovno koristi narativ u kojem svakodnevni čovjek uradi herojsku stvar samo da bi nakon opšteg slavljenja bio demoniziran i proganjan. U filmu Richard Jewell Eastwood koristi neobičajen pristup u postavljanju medija i vladinih službi kao svojevrsnih antagonista, te ilustrira njihovu veliku moć u društvu. Nakon što su filmovi Spotlight (Tom McCarthy, 2015) i The Post (Steven Spielberg, 2017) pokazali i dokazali važnost istraživačkog novinarstva u otkrivanju korupcije na najvišim mogućim nivoima, Richard Jewell pokazuje drugu stranu tog novčića: kako neprofesionalno i neosnovano novinarstvo, bez odgovarajućih izvora potkrijepljena priča štampana u novinama može uništiti nečiji život. Prikazuje i način na koji, kada im se da mnogo više od dozvoljene autonomije, neprikladne istrage vladinih agencija mogu također bez osnova upropastiti reputaciju osobe. Dok Eastwood pažljivo bira filmska sredstva u pričanju priče pokretnim slikama, istovremeno podržava i određene simpatije za Jewella predstavljajući angažiranu, do određene mjere holivudskim pristupom „ušminkanu“, istinitu priču o trijumfu običnog čovjeka nad establišmentom.

U suštini postoji nešto što se uveliko može povezati i suosjećati sa likom običnog čovjeka kakav je Jewell. U jednom momentu u filmu, advokat Bryant će prokomentarisati Jewellovu situaciju riječima da je prvenstveno kriv „zato što vjerovatno i izgleda kao tip koji bi mogao postaviti bombu“. Scenarista filma Billy Ray (Shattered Glass, 2003) u saradnji sa rediteljem Eastwoodom živopisno oživljava ovu istinitu priču, dok u njenom epicentru i srži je glumac Paul Walter Hauser. Hauser kao Jewell nesumnjivo zrači, posjeduje dovoljnu količinu potrebne nevinosti, te se tokom trajanja filma u situacijama u kojima se nađe možete smijati sa njim, ali isto toliko smijati se i njemu.

Seciranje američke historije

Film sa kojim je prije deset godina Eastwood počeo seciranje američke historije bio je J. Edgar (2011), u kojem se uhvatio u koštac sa biografijom Johna Edgara Hoovera, dugogodišnjeg direktora FBI-a. Film pokriva vremenski period od preko 48 godina koliko je Hoover radio za FBI. Ne bi se baš moglo reći da je Eastwood snimio klasični biografski film, mada se tako možda i čini. Fokus je na onim stvarima po kojima je Hoover najpoznatiji –prisluškivanja i tajni dosjei, i svakako njegov veliki doprinos u provođenju zakona čime se prvenstveno misli na inovacije u forenzici. Scenarij Dustina Lancea Blacka (Oscar za scenarij filma Milk) je nelinearan.

U filmu pratimo 77-godišnjeg Hoovera (Leonardo DiCaprio) koji diktira svoje memoare mladim agentima čime je ostavljena mogućnost za prikazivanje Hoovera kao ambicioznog 20-godišnjeg mladića koji se probija u hijerarhiji FBI-a i postaje njegov direktor. Scenarij ide od ključnih epizoda u njegovom životu koje su značajno utjecale na razvijanje njegovog viđenja svijeta i igrale ulogu u razvitku FBI-a, a reditelj Eastwood je u fokusu svog filma postavio Hoovera kao ljudsko biće i čovjeka prije nego Hoovera kao javnu instituciju, što je on naposljetku i bio.

Dva filma u godini

Nakon toga u godini snima dva filma, prvi Jersey Boys (2014) upravo je taj koji je iznenadio u negativnom smislu. Jersey Boys je biografska priča o Frankieju Valiju i njegovom bendu „The Four Seasons“ („Can't Take My Eyes of You“, njihov je najveći hit) i predstavlja filmsku adaptaciju brodvejskog mjuzikla. Pokušao je Eastwood da snimi film u stilu Martina Scorsesea, barem je odavalo takav utisak podsjećajući na majstoriju Good Fellas, ali se izgubio u ritmu i činjenici da nema potrebu kopirati tuđi stil, jer iako nije autor svakako ima svoj prepoznatljiv rediteljski pečat. Sa drugim rediteljskim ostvarenjem u 2014., American Sniper, uspio je napraviti američki vojni propagandni pamflet, istina, zanatski režiran, ali ipak čisti propagandni film. Za cijeli svijet bljutavi patriotski propagandni holivudski film, a samo za Amerikance pitak.

Može se pronaći poveznica između ova dva filma. Prvi je klasična muzička biografska priča „od trnja do zvijezda“, koja idealizira nekadašnji istinski američki san (slava, bogatstvo, priznanje), dok je drugi personifikacija, opet medijima i (još više) politikom proizvedenog, novog (ili opet starog?) američkog sna – žrtvovanja za domovinu. Da stvar bude naglašenija i American Sniper je zasnovan na stvarnim događajima i istinitom liku, te predstavlja „celuloidnu adaptaciju“ memoara američkog Navy SEAL-a Chrisa Kylea.

Povratak na pravi put

Nakon ta dva ostvarenja Eastwood se vratio na pravi put režirajući film Sully (Čudo s Hudsona, 2016) istinitu priču o kapetanu aviona Airbus A230-214 Chesleyju “Sullyju“ Sullenbergeru (Tom Hanks) koji je netom nakon polijetanja sa piste morao prizemljiti avion u rijeku Hudson. “Čudo sa Hudsona“ kako su mediji i cijela Amerika nazvali događaj se desio 15. janura 2009. Još jedan film temeljen na istinitom događaju, 15:17 za Pariz, Eastwood režira 2018., a riječ je o terorističkom napadu koji se dogodio u augustu 2015. u vozu Amsterdam – Pariz. Trojica Amerikanaca, Anthony Sadler, dva pripadnika američke vojske, Alek Skarlatos i Spencer Stone, reagirali su brzo i uspjeli oboriti teroristu prije nego što je bilo ozbiljnih žrtava. Eastwood je angažirao trojicu junaka da glume sami sebe. I to istinski proameričko herojsko ostvarenje bilo je totalni promašaj,  a Eastwood se vraća u istoj godini sa filmom Mula gdje režira i glumi glavnu ulogu.

Ono što se može reći za Eastwooda jeste da iako zna zastraniti zamišljeno propagandno idealističkim ostvarenjima ipak posjeduje potrebne predispozicije, znanje, snagu, alat, (godine rada to dokazuju) da stvori kvalitetan film.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans