Piše: Vesko Kadić

"Kada je u pitanju bh. kinematografija, analogno mogućim gornjim istinama i zabludama bh. filmske kritike (jer i današnji bh. film donekle spada u doba postmoderne, koje se još nije završilo niti „zaokruglilo“), slijedeći logiku iz gornjih dojmova, broj filmova koji se danas proizvode u BiH  obrnuto je nizak u odnosu na proizvodnju prije 1990. godine, tj. godine, kada počinju „ratne“ igre oko BiH. To znači, otprilike, ako se prisjetimo primjera iz njemačke književnosti, da se u smanjenom broju sadašnjih bh. filmova može, ali i ne mora, pronaći i poneko remek djelo."

Što je pojam vrednote u umjetničkom djelu, u čemu je njegova  „ljepota“, koji su to nosioci njegove „vrijednosti“ i u čemu se zasnivaju i sastoje – na desetine je pitanja koja proizlaze iz kriterija umjetnosti kritičke teorije. O svemu iznesenom, pitanje je promišljanja odnosno naći ćemo se u zabludi da govorimo o „realnim“ svojstvima samog predmeta koji može biti vrijedan (nosilac vrijednosti), dok o samom pojmu vrijednosti (po „čemu“) nećemo ništa moći izreći. Pa, čemu onda uopće postavljati pitanja vrednote nekog filmskog djela, kada u njemu ne postoji „nešto“ što je u njemu, da bi se transcendentiralo u „nešto“ izvan njega? Zbog toga što ovaj tekst nema ambiciju da se naširoko bavi biti umjetnosti koja je u njenom estetskom momentu, ako preferiramo da je umjetničko djelo njen estetski predmet, niti ćemo se posebice baviti van estetskim u umjetničkom djelu koje se svodi na nabrajanje tehničkih rješenja: „što je“ režija, kamera, montaža, ton i sl. (Postoji, na primjer, i „estetsko“ kamere, ali ono nije u opisu rada kamere, nego u analizi što učinak kamere može značiti van njenih tehničkih okvira!) Kako je  cilj ovog uratka da navede, a manje da objašnjava, da ukaže a ne da dijeli lekcije, stoga ćemo samo naglasiti koji su to „aktivni“ čimbenici u bh. kinematografiji, i van nje (televizija), što ju određuju onakvu kava ona stvarno jeste.

Postaviti krucijalno pitanje u današnjem vremenu kao „umnoženom pojmu ne–vrijednosti“ u odnosu na prošlost, kad se vrijednost svodila na rijetka djela, isto je što i problematizirati i, možda nepotrebno, tvrditi kao da se nešto „veliko“ desilo kada su se ovih dana  kazaljke na satu, posljednje nedjelje ožujka, pomjerile vremenski sat unaprijed. Ako je suđeno da žureći na posao u automobilu doživite sudar u jutarnjoj gužvi u 6 i 30, isto bi vam se desilo i da nisu bile pomjerene kazaljke unaprijed, samo što bi se termin saobraćajne nezgode računao kao 5 i 30, gledano iz današnjeg vremenskog ugla. Što želimo reći? Nije pitanje u tome da li se nesreća dogodila sat ranije ili kasnije, već je problem u drugom pitanju: Zašto se morala dogoditi i što je prouzrokovalo eventualni zastoj u gradskoj jutarnjoj saobraćajnoj gužvi. (Aluziju na ovu opasku otkrit ćemo na kraju ovog uratka.) No, teže je dovesti u svezu, pa i objasniti, pojmove „nesreća“ i „ne–vrijednost“ , posebice kad jedno pripada svijetu materijalnog, a drugo svijetu duhovnog.

Glede toga, da se vratimo na pravu srž ovog uratka i da pojasnimo da pod pojmom kinematografija ne mislimo samo na njen gotov proizvod tj. filmsko djelo, nego da je u njenim okvirima  obuhvaćeno i školovanje odgovarajućeg kadra, tehnička baza i oprema, solventnost producentskih kuća, broj i vrsta kino gledatelja, dosezi filmske kritike i publicistike itd. Nije na odmet jedna digresija. U Njemačkoj je oko 1740. godine izlazilo prosječno 7 romana godišnje, da bi 30 godina kasnije naklada dosegla cifru oko 100, a 1900. godine, na samom početku 20. stoljeća, ta cifra je bila već 500 primjeraka. U sljedećem stoljeću ona je dosezala vrtoglavu brojku od 2.000 romana. Za razliku od prijašnjeg slučaja značenja saobraćajne nesreće, za koju nije bilo važno kada se dogodila, tj. u koji sat, u književnosti se postavio pojam vrijednosti broja: ne mogu se isto tretirati  brojke 7 i 2.000. Ovdje je već problem u množenju: pa i da je  riječ, iako su pedantni Nijemci u pitanju,  da se između svih 7 romana koji su se pojavili 1740. godine bilo jedno remek djelo, nemoguće je da se za pola stoljeća ili više  pojavi 285 novih remek djela. Naravno da djela ne–vrijednosti ne nastaju samo umnožavanjem, kao kad bi se, u nekom drugom smislu, bračnim spojem dva tijela što se bave kriminalom morao roditi sin–kriminalac.

Možemo li u ovom slučaju, ukoliko to, doslovice, ne znači miješanje „krušaka i jabuka“, da se pozovemo na Hegelov „apsolutni duh“ koji će se, potom, utopiti u Hajdegerov „duh samozaborava“? U ovom razmišljanju dolazimo i do „racionalizacije“ ljudskog duha, ili sve većeg „povlačenja duha u sebe“, konkretno njegove „izoliranosti“. Ima li krivice u pojmu „pounutrenje“ ljudskog duha? Na tragu smo do još veće dileme, ukoliko u ovaj problem uvedemo tzv. duh tehnike, kovanicu što je rabi Focht, a koja je nezaobilazni čimbenik modernog doba (ako ovo današnje vrijeme  možemo tako nazvati), konkretno kada je riječ o filmskoj umjetnosti. I na tom terenu sukobljavaju se riječi  moderno i modernističko. Posebice što se u jednom vremenu moderno može odnositi, na primjer, samo na stil oblačenja, ali ne i na vrijednost izgleda i kroja odjeće, što je na pisti promoviraju manekenke. No, i ova digresija kako god lijepo „zvuči“, toliko je štetna po tumačenje pojma suvremena umjetnost, jer zaista pitanje koliko u suvremenom ima i vrijednosnog nagoni nas da se ostavimo ove dvojice filozofa i da se posvetimo našoj današnjoj stvarnosti, te da pokušamo dati odgovor na supstancu: Kako se danas odnosi duh prema umjetnosti, i obratno: Što društvo ima od umjetnosti?

Kada je u pitanju bh. kinematografija, analogno mogućim gornjim istinama i zabludama bh. filmske kritike (jer i današnji bh. film donekle spada u doba postmoderne, koje se još nije završilo niti „zaokruglilo“), slijedeći logiku iz gornjih dojmova, broj filmova koji se danas proizvode u BiH  obrnuto je nizak u odnosu na proizvodnju prije 1990. godine, tj. godine, kada počinju „ratne“ igre oko BiH. To znači, otprilike, ako se prisjetimo primjera iz njemačke književnosti, da se u smanjenom broju sadašnjih bh. filmova (nasuprot povećanju njemačkih romana) može, ali i ne mora, pronaći i poneko remek djelo. E, tu leži prava kvaka! Jeste da se danas u BiH snima daleko  manji broj filmova, ali je način kako se dolazi do prvog igranog filma  daleko drugačiji nego što je bilo prije. (Uostalom, u ovom društvu nije došlo samo do „izobličenja“ umjetnosti.) Nije riječ da se do igranog prvijenca mora doći samo kroz obvezni slijed redoslijeda (volontiranje, asistiranje, pomoćnik režije, kratki film itd), nego je problem i u načinu obrazovanja mladih redatelja, posebice ako se uzme u obzir brojnost tzv. Akademija scenskih umjetnosti, kojih u BiH ima toliko, da njihove diplome „ništa“ ne znače (iako diploma, ma koliki talent student bio, ne garantira i zapošljavanje!), jer završni student ne može da pronađe  radno mjesto, bez obzira što je zajedno s kolegama pohađao multimedijalnu režiju: pa ukoliko nema posla na filmu ima ga u kazalištu, a ako ga nema ni tamo ima na radiju, ili u najboljem/najgorem slučaju na televiziji itd. Međutim, opet je u pitanju igra brojki, jer nema toliko ozbiljnih kazališta, etabliranih filmskih kuća ili inovativnih radio postaja, a da se o televizijskim kanalima i ne govori, koliko ima u brojci izražen postotak svršenih studenata režije. (Ovdje jedna hiperprodukcija biva „prožderana“ od ne postojanja druge „hiperprodukcije“!)  Da ne zaboravimo i glumce, dramaturge (možda postoji i još neki odsjek?), što ih spomenute „akademske“ ustanove školuju. Pa kako onda očekivati išta drugo do da se u eri „industrijalizirane“ umjetnosti (jer, uistinu, danas djelo nije ništa drugo do onaj šaraf što se „beskonačno“ zavrće na pokretnoj Chaplinovoj traci iz filma Moderna vremena) „rađaju“ surogati, filmovi koji su svima „razumljivi“ i „bliski“?  To najbolje dokazuje  da umnožena radna snaga jedino može proizvesti „robu“ za masovnu uporabu, ali ako umnožena masovna uporaba  ne postoji, onda se roba „kvari“ jer je nema tko, ili u tolikom broju, konzumirati. (Najbolji primjer je broj kino gledatelja koji promatra današnje bh. filmove!)  Prema tome, centralno pitanje današnjeg bh. filma jeste u problemu: Da li možemo producirati djelo barem vrijedno za gledanje, ako već nije pogodno za sud kritike? Mogućnost angažiranja mladih redatelja  u onim dijelovima svijeta gdje se još uvijek biju „ideološke“ bitke evidentna je, dok u „zaostalim“ državama, kakva je naša, u kojima niti jedan „izam“ nije izmijenio svoju funkciju, mladi stvaraoci moraju tražiti neke druge putove da bi, prvenstveno, egzistirali, a oni obično vode k televiziji, gdje se duh, a on je građa umjetničkog stvaralaštva, utapa u mediokritetske sadržaje evidentne na malim ekranima čija brojnost doseže poražavajuću cifru, tako da programi javnih emitera liče, ako još nisu i gori, na „talasanja“ bezbrojnih lokalnih televizija.

Filmovi bh. autora Nedžada Begovića "Sasvim lično" i "Film mobitelom" spadaju u dokazane vrijednosti nenarativne filmske forme

Film i njegova tehnika (mašina!) bez koje ne može opstati, pojavom televizije, a posebice danas umnoženih televizijskih kanala, dolazi u kušnju, a pojam „tehnicizirane“ umjetnosti najvidljiviji je upravo u pojavi njenog surogata: televizije. Jer se prijetnja desila kada se filmska umjetnost našla u opasnosti od „izvana“ a ne „iznutra“, opasnosti da vlastita tehnika filma, bez koje nije u stanju da opstane, pređe u negativnost zvanu „tehnicizam“, što bi bio kraj njegovog stvaralačkog duha. Pošto se u postdaytonskoj Bosni sve dijeli, barem ovoga puta na dvoje, mediokriteti su nastajali i na televiziji, što nije za neočekivano, ali i na filmu, što isto tako nije iznenađujuće. Progutao ih je izraz „hiperprodukcija“, i eto odgovora na krucijalno pitanje: Kako se danas odnosi duh prema umjetnosti? Nabrajati primjere koji su to sve filmovi koji imaju epitet ne–umjetnički je nepotrebno, kao što bi u kontekstu ovog uratka bilo suvišno govoriti koji to filmovi zaslužuju prolaznu ocjenu kada je u pitanju njihova umjetnička vrijednost (a nema ih mnogo), baš kao što je nemoguće ne složiti se s Nedžadom Ibrahimovićem, autorom knjige „Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu“, koji elaborira primarnost bh. igranog filma koja je u njegovoj naraciji i od koje same je teško očekivati da bilo što drugo, osim „pričanja“ priče, kvalitetno ponudi.

Francuski teoretičar Andre Bazin sličnu je vrstu filma „stvarnosti“ smatrao otkrićem, stoga što film, po njemu, zaista postaje umjetnost „stvarnoga“. U obranu svoje teze navodi filmove neorealizma, konkretno Fellinijevu Ulicu, iako se ovaj film u veliko razlikuje od prvih neorealističkih djela.  Možda bi Bazin, da je danas živ, podržao bh. film čija „istina“ i leži u tome što o stvarnosti govori jezikom realnosti (ali kad se njegova ideja odvoji od čulnosti, tj. konkretne istine, on ništa ne znači), pa bi recimo za  neke od bh. filmova koji projiciraju upravo „bazinovski“ pristup filmu rekao, kao što je tvrdio za Ulicu, da je riječ o filmovima „koji na svoj način potvrđuje onu kritičku vjerojatnoću, da je filmska umjetnost došla na stupanj svoga razvoja na kome forma više ništa ne određuje, na kome sam jezik ne sugerira nikakav stilski efekt, čak je i fotografija podređena dojmu realnosti, a montaža, koja inače 'lažira' stvarnost, apsolutno je suvišna“.  Govoreći o Ulici, kao „fenomenologiji duše“, to njeno „bogatstvo duhom“ teško je dovesti u svezu s Hegelovim duhom u umjetnosti, i kako se umjetnost odnosi prema duhu, jer se Bazinov pojam odnosi na „dušu koja se otkriva izvan psiholoških ili estetskih kategorija“, dok je duh umjetnosti kojeg se pridržavamo u ovom uratku, Hegelova pretpostavka „da se sam duh razvio u jednu formu“.

I da se, ponovo zapitamo, kako se danas umjetnost odnosi prema duhu, i što društvo ima od umjetnosti? Zar bh. filmski redatelji ne mogu, po strani od tehničkog, stvarati djela duha i zar se mora u tolikoj mjeri fetišizirati „tehnika“, pod kojom ne mislimo samo na nabrojane zanate, nego i dizanje na pijedestal glumca koji imaju sve manire igre na „daskama što život znače“? Na kraju, to ne zavisi  samo od stava umjetnika prema svome djelu, i od njegove snage da „služi“ stvarima duha, nego više od odnosa društva prema duhu u umjetnosti, i što je eklatantnije: da li današnje bh. kvazi–kapitalističko društvo (time se misli i na vlast koja ga predvodi) ima uopće „potrebu“ za duhom u umjetnosti?

Vesko Kadić, filmolog, završio je u Sarajevu Višu pedagošku (likovna umjetnost) i u Zagrebu Akademiju za kazalište, film i tv (praksa i teorija filmske montaže). Bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH (1994–2002.), a prije proteklog rata bavio se  filmskom kritikom i teorijom (bio je član redakcije sarajevskog filmskog časopisa „Sineast“). Surađivao je s svim relevantnim časopisima za pitanja filma s područja bivše Jugoslavije. Već duže vrijeme zaokupljen je pisanjem knjige „Memoari jednog filmofila“, čije dijelove, prilagođene za „Filmofil“, objavljujemo.