Piše: Nino Romić
Dokumentarnu selekciju ovogodišnjeg takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala predvodi Sveti otac (Holy Father) Andreija Dascalescua, istraga rumunskog dokumentariste i budućeg oca o svojoj prošlosti, ali i vlastitom ocu. Dascalascu u Svetom ocu prati prve trenutke novog razdoblja u svom životu. On i njegova partnerica očekuju dijete, što bi bilo dovoljno uzbuđenje, bilo negativno ili pozitivno, za bilo koji mladi par, ali iza oba buduća roditelja se pruža sjena njihovog djetinjstva i roditelja.
Naime, Andrei i Paula su oboje djeca brakova koji su završili razvodom u njihovom ranom djetinjstvu i oboje su odrastali bez jezgrovite porodice. Paulina majka je otišla u Italiju, a Andreijev otac Constantin je pristupio monaškom redu u grčkoj monastičnoj državi na poluotoku Atosu. Decenijama kasnije, kako građa dokumentarca bilježi, oboje osjećaju potrebu da pronađu zajedničku vezu sa svojim roditeljima, bilo da isprave greške iz svoje prošlosti, ili da izbjegnu ponavljanje onih koje su počinili njihovi roditelji kada i sami postanu otac i majka.
Andrei kroz bilježenje svog putovanja kroz Rumuniju i Bugarsku, do grčke granice, otkriva da se plaši da će, kako on to vidi, napustiti svoju partnericu i njihovo dijete i nestati iz njihovih života. Kako se posjeta ocu duži, pak, postaje očito i da Andrei, traži očev blagoslov za stvaranje porodice pored obrazloženja za odlazak i zaređivanje. Naracija je minimalno zastupljena, izuzev u par navrata kada se Andrei obraća neposredno gledatelju, pa je teško izvesti konkretne zaključke iza pobuda oba Dascalescua.
Sveti otac svakako ima nekoliko emotivnih trenutaka, kao što je predavanje davno skrivenoga teleskopa, ali posrijedi je ipak dokumentarni rad, a ne igrani film. Za razliku od igranih filmova, dokumentarci su otvorena knjiga, bez konačnog ili brižljivo uređenog kraja. Zbog ove činjenice, neki gledatelji će se osjećati uskraćeno po gledanju Dascalescove životne priče. Odnos otuđenog oca i sina je bez sumnje zanimljiva tema, koja figurira kao srž filma, ali ipak treba reći da je Sveti otac vrijedan gledanja, u najmanju ruku, radi pogleda na život i arhitekturu na Atosu, kao i na nevjerovatno raznoliku prirodu ovog poluotoka.
Zbog ovoga je preporuka za Svetog oca uslovne prirode. Iako nema jedan kristalno jasan odgovor, film se posredno ili neposredno dotiče mnogih pitanja vezanih za odrastanje, djetinjstvo, očinstvo i sve veze koje jedan pojedinac -- u slučaju ovog filma, to je Dascalescu -- njeguje za vrijeme svog života.
