Piše: Nino Romić
Drugi unos u igranu selekciju Takmičarskog programa 26. Sarajevo Film Festivala stiže nam iz susjedne Hrvatske, sa filmom Mare u režiji Andree Štake. Film slijedi naslovnu Mare, njenu porodicu i život između duborvačkog aerodroma i mora, a opisani život nije sasvim idiličan. More je divan susjed, ali tu su i sve blagodati života u neposrednoj blizini aerodroma poput buke, drhtanja stakla i postepenog slabljenja krovišta.
Stvari su ništa manje složene i ispod krova. Mare (Marija Škaričić) je udata za Đura (Goran Navojec), zaštitara koji veći dio dana provodi odsutan od doma, patrolirajući oko aerodroma, sveprisutnog simbola odlazaka i dolazaka. Zajedno, Mare i Đure imaju troje djece – starijeg i mlađeg sina, te kćerku u sredini. Avaj, kćer i stariji sin se slabo snalaze u školi. Kćer se mući sa savladavanjem gradiva, a Gabriel, najstariji od djece, uveliko je na putu prema izbacivanju iz škole zbog lošeg vladanja. Ipak, uprkos čestim sukobima, ispostavlja se da majka i sin dijele dosta toga vezanog uz njihov pogled na svijet i život.
Dok su djeca u školi, Mare pretražuje okolne padine za ljekovitim biljem, kojim nadopunjuje prihode kućastva, čiji je jedini drugi izvor Đurova plaća. Dakle, život je daleko od idealnog, ali nije ni sasvim nihilističan. Mare je brižljiva i predana svojoj porodici, naročito svojoj djeci, iako se njena predanost nagrađuje neposluhom, naročito od najstarijeg Gabrijela, a njena brižljivost muževim odsustvom interesa. Stvari se nastavljaju tako, korak naprijed, korak nazad, sve dok u Marin život ne uđe Piotr (Mateusz Kosciukiewicz).
Piotr je novopristigli radnik iz Poljske i Marin novi susjed, a njih dvoje se uskoro počinju viđati. Njihova veza je nagle naravi i služi Mare kao oduška za stres, ili barem na neko vrijeme. Kako se priča razvija, pak, postaje sve očitije da je veza tek površna manifestacija dublje težnje koju Mare gaji. Sa prelaskom iz drugog u treći čin filma, ona tiho započinje sa pripremama da ostvari opisane težnje. Scenario vrlo suptilno upleće naznake onoga što Mare planira, uglavnom bez odavanja ruke. Jedina manjkavost scenarija u ovom vidu jeste dijaloška razmjena, krcata ekspozicijom, između Mare i njenog brata na početku trećeg čina, čime se gledatelju naslućuje jedan mogući završetak. Ovo upada u oči, odnosno uši, zbog inače vrlo tečnog i organskoga dijaloga kojim Mare obiluje. Od interakcije među likovima, preko lokalnog narječa, sve do univerzalnog pozdrava „Đe si?“, tako milog bosanskom uhu.
Ispod površinskog opisa filma o nesretnoj domaćici, Mare figurira snažnije kao želja za oblikovanjem života i prilika oko sebe, ma kako se to činilo nemogućim. Na koncu, to oblikovanje je možda zaista nemoguće, ali težnja koja se otkriva u željama i snovima ipak ostaje.
Koliko će Mare sreće imati u oblikovanju svog života između mora i aerodroma? Gledatelji mogu saznati odgovor na to pitanje na online platformi SFF-a, na stranama ovogodišnjeg Takmičarskog programa na ondemand.sff.ba.
