Razgovarao: Nisad Selimović

Festival novog britanskog filma “PlayUK”, u organizaciji British Councila, održan je od 16. do 19. februara paralelno u šest gradova regiona, među kojima je i Sarajevo. Najveći interes, potpuno razumljivo, izazvala je premijera nastavka kultnog ostvarenja Dannya Boylea T2 Trainspotting, a sala kina Meeting Point bila je premala da primi sve zainteresirane. U filmu igra ista ekipa kao i u originalu - Ewan McGregor, Ewen Bremner, Jonny Lee Miller, Robert Carlyle i Kelly Macdonald, a scenario filma je baziran na knjizi “Porno”, nastavku originalne novele Irvinea Welsha.

Oslobođenje (i Filmofil) vam donosi razgovor sa glavnom zvijezdom i prvog i drugog dijela filma Ewanom McGregorom, koji donosi priču iza kamera i ekskluzivan uvid u stvaranje još jednog hita britanske kinematografije. Razgovor je omogućio distributer filma Continental film.

Da li ste pretpostavljali da će originalni “Trainspotting” imati utjecaj koji je imao?

Uvijek sam, možda malo arogantno, imao osjećaj da će “Trainspotting” postići nešto. Bio je to izvanredan trenutak kada sam pogledao film prvi put sa Dannyem - konačni proizvod je bio poprilično zapanjujući. Imao sam taj nevjerovatan osjećaj “O Bože!”. Sjećam se da sam izašao potpuno zabezeknut svim nevjerovatnim talentom koji je bio uključen. Roman je bio odličan uspjeh i onda je Johnov scenarij bio jebeno nevjerovatan. Brian Tufanova kamera, sva gluma, Dannyjevo režiranje, muzika... kao da su svi elementi bili dobri koliko je to bilo moguće. Zbog toga šanse su bile velike da neće biti loš. I nije bio.

Kako onda da Vam je trebalo tako dugo da napravite još jedan film?

Postoji mnogo razloga. Irvinov naredni roman “Porno” napisan je tek deset godina nakon “Trainspottinga” tako da se tek prije tri ili četiri godine ponovo počelo razgovarati o njima. Onda je John napisao novi scenariji i bio je “wow, nevjerovatan”... stvarno nevjerovatan, tako da smo imali tajni sastanak u Union klubu u Sohou. Zapravo, svi osim Johnnya Leea Millera, koji nije stigao prisustvovati. Čak i na premijeri i u Cannesu uvijek je neko izostajao. U ovom slučaju, tu su bili Bobby Carlyle, Ewen Bremner, Danny, Andrew Mcdonald, Johne Hodge i ja. Osjećao sam se stvarno izvanredno. Pročitali smo scenarij naglas i razgovarali o njemu. Od tog trenutka svi smo pristali da budemo dio ovoga.

Kakav je osjećaj ponovo raditi sa Dannyjem Boyleom?

On je bio režiser na mom prvom filmu. Uvijek sam ga volio i smatrao sam da iz mene kao glumca izvuče ono najbolje. Uvijek sam imao osjećaj da sam u dobrim rukama. Njegovo raspoloženje, pristupačnost, velikodušnost i vesela priroda prožimaju svakoga na setu. Ovaj put smo svi značajno samouvjereniji, ali za vrijeme snimanja “Shallow Grave” svi smo najviše vremena proveli pokušavajući utvrditi kako da tome pristupimo. On je bio taj koji nam je pomagao da se snađemo u svemu tome. Volio sam to što glumca podstiče da u svakoj narednoj sceni uvede nešto novo.

Da li ste proveli mnogo vremena radeći na pozadinskoj priči u pripremama za ulogu Rentona?

Koristili smo pozadinsku priču iz Irvineovog romana “Porno” kao okvir, iako smo se po pitanju zapleta udaljili značajno od knjige. Sigurno da je manje uspješan nego u romanu “Porno” i činjenica da je upravo prošao kroz operaciju srca je ključna. To je bilo iskustvo koje mu je promijenilo život. Imao sam sreću da nisam prolazio kroz to, ali mogu zamisliti kako vas to može natjerati da preispitate svoj život: stvari koje ste uradili i šta želite uraditi sa onim što je ostalo. U “Trainspottingu” Renton je bio posmatrač. Opisivao je šta drugi rade - i na kraju završava govoreći da je sve to sranje. Izazovni dio ovaj put je bio otjeloviti činjenicu da je on toliko slomljen sada kad se vraća, stvarno je u lošem stanju. Njegov brak se raspada i on ne zna šta da radi sa ostatkom života. Zbog toga se vratio, zato što su ovo jedini ljudi koji ga poznaju i koje on poznaje. Rekao bih da je ovo neka vrsta krize srednjih godina, što se razlikuje od tihe i bistre verzije njega iz prvog dijela.

Na “T2” ste prešli direktno sa drugog filma, zar ne?

Da. Bio sam u postprodukciji filma koji sam ja režirao (“American Pastoral”). Ovo snimanje je moralo početi u određenom periodu jer su se i Johnny i Bobby morali vratiti nazad u Ameriku zbog snimanja svojih TV emisija tako da su počeli snimanje “T2” bez mene. Ovo je bio poprilično neobičan osjećaj, stalno sam pisao poruke Dannyju pitajući ga “kakav je osjećaj?”. Na dan kada sam došao, snimali su scenu u kojoj je Ewan Bremner čistio bar na spratu. Ewan je snimao razne scene uz muziku i osjećaj je istovremeno bio i veoma neobičan i veoma poznat.

Da li mislite da će “T2” biti samo produžetak prvog dijela?

Ni najmanje. Sve je snimano na mnogo drugačiji način. Naš direktor fotografije Anthony Dod Mantle je genijalan vizionar. Postavio je mnogo manjih uglova za kamere koje i ne primijetite na raznim mjestima. I priča je potpuno drugačija, za razliku od prvog filma više neće biti voiceovera. S druge strane, jedna stvar koja će odavati isti dojam su likovi.

Kako mislite da će ljudi reagovati na “T2” poslije toliko vremena?

Većina naše publike u ono vrijeme je bila u svojim ranim dvadesetim. Bila je to Velika Britanija u vrijeme devedesetih i bilo je jebeno kul. Bilo je to karakteristično razdoblje i “Trainspotting” je bio u srcu toga, nisam siguran da će se ljudi ponovo tako osjećati. Mislim da neće. Ono u čemu scenarij uspijeva je u stvaranju nostalgije za time kako je nevjerovatno bilo biti mlad i bezbrižan u devedesetim. To je ono što naši likovi osjećaju, ali su istovremeno i zbunjeni po pitanju njihove mladosti u to vrijeme. U scenariju, John je uspio utkati i nostalgiju za samim originalom a da ga ne reproducira.