Piše: Simon Louvish
U završnim scenama filma Michaela Curtiza Yankee Doodle Dandy (1942.), Jimmy Cagney, kao pozorišni mogul Goerge M. Cohan napušta Ovalni ured predsjednika Franklina D. Roosevelta, nakon što mu je probio uši dvosatnom pričom o šou biznisu. „Gdje drugo na svijetu“, objašnjava stariji Cohan predsjedniku Rooseveltu, „može obični čovjek poput mene doći i pričati sa glavnim u državi?“ Cohan izlazi na ulicu kojom paradiraju vojnici koji kreću u rat i pjevaju „Jenkiji dolaze“ („The Yanks are coming“). Oficir pored koga se našao ga ukori riječima: „Šta je stari? Zar se ne sjećaš ove pjesme?“ Trebao bi, jer ju je on i napisao. Uz zvuke revolucionarnih bubnjeva on nastavi da hrabro maršira prema kraju filma sa posljednjom generacijom američkih patriota.
Yankee Doodle Dandy je dao Cagneyju priliku da ponovo osjeti vodviljsku tradiciju u kojoj se i sam izbrusio kao glumac. Cohan je bio jedan od giganata američke scene, ali je započeo svoju karijeru kao dijete u porodičnoj predstavi Četiri Cohana, nekada u 19. vijeku. Cagneyjevo sjećanje na taj vijek je uglavnom poticalo iz ranog djetinjstva (rođen je 1899. godine) taman kada se era šou biznisa prelamala sa pozorišnih dasaka na novi medij filma. Zapisi pokazuju da se Cagneyjeva majka, porijeklom Norvežanka, udala za Jamesa Francisa Cagneyja, porijeklom Irca, u siromašnom dijelu New Yorka, Lower East Sideu. Imali su četiri sina – Harrya, Jamesa, Billa i Eda, i najmlađu sestru Jeanne. Odrasli su u Yorkville distriktu, dijelu gdje pretežno živi srednja klasa. Priča se da je Jimmy bio svadljivo, ulično dijete, ali u biogafiji koju je napisao Patrick McGilligan, kaže se da je Jimmy završio Stuyvesant srednju školu i da se zaposlio kao pomoćnik arhitekte. Ostali poslovi koje je obavljao su kolporter za New York Sun, kao i knjižničar za New York javnu bibloioteku. Cagney je napisao u autobiografiji „Cagney by Cagney“ da su bili muzička porodica, da se uvijek svirao klavir, te da su svi stalno plesali uz muziku. Porodična tragedija je bio očev alkoholizam koji je doprinio njegovoj smrti tokom epidemije gripe 1918. godine.
Ulice New Yorka su pružile dovoljno iskustva za osjetljivog mladog čovjeka, malene, a možda i zdepaste figure, tako da se on mogao silom izvući iz bilo kakve nevolje, ali koji je također naučio i da pleše. To mu je pomoglo da dobije prvi posao kao izvođač, to jest glumi člana hora u predstavi Every Sailor. Ulogu u mjuziklu Pitter Patter je dobio 1920. godine, što mu je donijelo ne samo prvi dugoročni ugovor, već i vezu sa djevojkom iz hora Frances Willard Vernon, koja će mu biti žena sve do smrti. Od 1921. do 1925. Cagneyjevi su živjeli od vodvilja, radeći predstave poput Parker, Rand and Cagney za koje časopis Variety baš i nije imao riječi hvale, osim za Cagneyjevo plesačko umijeće. (Rijetke su demonstracije Cagneyevog plesa kao u Yankee Doodle Dandy i Footlight Parade iz 1933. godine: kukovi, noge i stopala se kreću nevjerovatnom brzinom bez očiglednog napora gornjeg dijela tijela; glas koji pjeva je perfektan u dikciji, a samo predstavljanje je robusno i samopouzdano.)
Od 1925. godine Cagneyju su počeli nuditi uloge u boljim predstavama, gdje mu je njegova crvena kosa osigurala ulogu Little Reda u predstavi Maxwella Andresona Outside Looking In. Na kraju se udružio sa mladom Joan Blondell u predstavi Penny Arcade, priči o krijumičarenju i ubistvu. Al Jolson je otkupio prava na priču i prodao je Warner Brosu uz uslov da Cagney i Blondell glume u filmu. Film je nazvan Sinner's Holliday i počeo se prikazivati u oktobru 1930. godine. Kritičari su hvalili Cagneyja kao veoma nervoznog mladića koji po prirodi ne može ići pravim putem. Ova uloga je izgleda i odredila pridošlicu kao mladog probisvijeta, više sretnog nego spretnog krijumičara koji ne vidi loše stvari kriminala. Drugi film Warner Brosa The Doorway to Hell je ubrzo uslijedio, a opisan je u Varietyju kao „dobar gangsterski film“ sa Lewom Ayresom kao „ubojicom dječijeg lica“. Film se čini OK, možda uglavnom zbog toga što je jednak interes dat dvojici sporednih likova (James Cagney kao Ayeresov poručnik i Robert Elliott kao neizbježni detektiv), kao i bivšem banjo sviraču (Lew Ayres). Cagneyev uspjeh je zamršeno uvezan sa socijalnim dramama Warner Brosa. U eri prije Haysovog koda (kod koji je napisao Will Hays i koji opisuje pravila za snimanje filmova – op.prev.), između 1929. i 1934. godine filmovi su bili uglavnom pravljeni da bi pričalice pričale. Za razliku od nijemog filma, scenaristi ovih filmova su uglavnom dolazili sa divlje strane pozornice i novinarstva, pa čak i iz nižih slojeva društva, ali su uspjeli razviti priče pune dosjetki i narodnih smicalica koje su više i pristajale uličnim melodramama. Tako je 1930. godine Francis Faragoh adaptirao roman W.R. Burnetta u scenarij za film pod naslovom Little Ceasar sa Edwardom G. Robinsonom; 1932. godine novinar Ben Hecht (sa W.R. Burnettom i ostalim) napisao Scarface sa Paulom Munijem i Georgeom Raftom; Glasmon i Bright su 1931. godine napisali The Public Enemy, drugi od tri plodna gangsterska filma.
Ovo je bio Cagneyev četvrti film (filmovi Other Man's Women i The Millionaire, sa Georgom Arlissom su mu prethodili iste godine) i odmah mu je priskrbio karakternu ulogu tipa ulični klinac koji neće postati ništa pametniji. Portretirajući Tomov napredak od beznačajnog maloljetnog prestupnika do siledžije, film je dobio ocjene Varietyja kao: „Najžešći, najtvrđi i najbolji gangsterski film do danas. Tako je jak da će ga protesti širom zemlje još više uzdići na box office prijestolju“. Cagneyjev lik –Tom proračunato izaziva gađenje, te sa poznatim udaranjem grejpfrutom u lice svoje djevojke Kitty (Mae Clarke) označava moment koji je brutalniji od svake gangsterske pucnjave. Ali razbojnik pričalica, koji sipa riječi kao Tommy mitraljez metke, posjeduje neobičnu karizmu, auru dječaka čije su ambicije i intenzivnost izobličene socijalnim prilikama i pritiscima. Priča je zahtijevala posebne izjave producenata prikazane u kinu prije projekcije filma da bi objasnili antikriminalni karakter filma: „Kako bi se iskreno dočaralo današnje okruženje ... a ne uzdizalo razbojništvo ili kriminal.“ Naravno, to su bile godine Velike depresije, i kriminal je bio predodređen decenijom prohibicije koja je pretvorila krijumičare u potrebu, a zločin u svakodnevnu predstavu za milione gledalaca. Nije bio Hollywood taj koji je razbojništvo pretvorio u herojstvo, već sami moralni reformatori. Tokom '20. godina dvadesetog vijeka, nacija umjerena u piću je pretvorena u divlje alkoholičare koji su zakon vidjeli kao apsurd i moralne pretenzije korumpiranih političara, policajaca i sudija kao društvenu gnojnu ranu.
Za takvu publiku, James Cagney je bio savršena zvijezda. Bio je mlad, nezgodan i pun samopuzdanja, ali u isto vrijeme i ranjiv, što mu je omogućavalo da gori jačim intenzitetom nego ostali heroji – zločinci. Muškarci su prepoznavali sopstvene mane i zamišljali se kako krše zakon na isti način. Žene su žudile za dječakom koji je mislio da je žestok, ali je ustvari bio osjetljiva duša. U filmu Yankee Doodle Dandy, njegov rival daje najbolje objašnjenje Cohanove privlačnosti: „On je cijela prokleta zemlja stisnuta u jedan par hlača!“ Ovo objašnjenje je također pristajalo i Cagneyu – tadašnjem heroju radničke klase. Niz filmova Warner Brosa se nastavio sa: Smart money, Blonde Crazy, The Crowd Roars, Winner Take All, Hard To Handle, The Mayor of Hell i mnogim drugim. Svi su napravljeni između 1931. i 1933. godine gdje je Cagney glumio bricu, hotelskog potrčka – lopova, vozača na utrkama, kao i standardnog žestokog momka. Gledajući ove filmove više cijenimo standardnu umjetnost pravljenja filmova koja je izgleda nestala iz današnjih holivudskih blockbustera. Film G Men iz 1935. godine započinje sa krupnim kadrom Cagneya koji drži strastveni govor nepostojećoj poroti. Kamera se povlači kako bi ga prikazala u prašnjavom advokatskom uredu, napuštenom od klijenata. Scena koja odlično predstavlja kompletan film.
Publika plaća da vidi zvijezde, ali zvijezde nemaju sjaja bez ljudi i saradnika koji ih okružuju. Bili su to režiseri kao William Keighley, Michael Curtiz, Howard Hawks i Raoul Walsh; kinematografi – Milton Krasner, Sol Polito, Sid Hickox, Ernest Haller i James Wong Howe; montažeri koji su montirali dok se film još uvijek snimao i koji su tačno znali kako da ubrzaju akciju u samom filmu. Bilo je i poznatih glumaca kao što su Pat O'Brien, Joan Blondell, Loretta Young i Mae Clarke, Robert Emmett O'Connor, Nat Pendleton, Guy Kibbee, te mnogo drugih glumaca i glumica. Cagneyevi filmovi iz tridesetih godina predstavljaju suštinski Hollywood. Njegov karakter je bio tako moćna ikona da se provlačio kroz stroga pravila Haysovog koda, a da nijedan od filmova nije izgubio na svom intenzitetu. Film Howarda Hawksa Ceiling Zero iz 1935. godine je predstavio Cagneyja kao vatrenog pilota. Film The Irish in Us govori sam za sebe. Film A Midsummer Night's Dream iz 1935. godine daje nam uvid u njegov širok talent, ali uprkos želji da glumi u više mjuzikala kao što su Footlight Parade, pravi Cagney je još uvijek zaglavljen iza maske. Njegovi najbolji portreti kriminalaca su u filmovima Angels With Dirty Faces (1938.) sa Patom O'Brienom, i The Roaring Twenties (1939.) gdje je u oba glumio i sa Humphreyem Bogartom, prije nego što je i sama njegova zvijezda počela da sja. Film Angels With Dirty Faces je klasični primjer slušanja ali i izrugivanja pravila Haysovog koda. Cagney i O'Brien su glumili sitne lopove, ali je prvi uhvaćen i sam sistem ga je naučio da bude varalica, dok je njegov prijatelj postao župni sveštenik. Cagney, već zreo gangster, postaje heroj grupi uličnih mangupa – "The Dead End Kids"– ali kad ga konačno uhvate nakon pogubne pucnjave sa policijom, O'Brien ga uspijeva nagovoriti prije izvršenja smrtne kazne da izigrava kukavicu i moli za milost kako bi djecu odvratio od kriminala. Na ekranu su pojavljuje O'Brienovo lice podbuhlo od molitvi, ali Cagneyeva moralna gesta u stvari podcrtava njegov karakter umjesto da ga minira.
Film The Roaring Twenties, ep o prohibiciji, prikazuje Cagneyja kao demobilisanog borca iz Prvog svjetskog rata kako dolazi kući i vidi društvenu apatiju i nezaposlenost u igri sa svijetom krijumičara. U skladu sa pravilima Haysovog koda Cagneyja se prikazuje kako umire na stepenicama crkve uz riječi noćne igračice Paname: „He used to be a big shot.“, ali to ne umanjuje njegov herojski status već priprema teren za prikazivanje drugačijeg američkog života poznatijeg kao noir četrdesetih. Sam Cagney nije podilazio tadašnjim političkim strujama. U njegovoj biografiji bodu oči stvari kao što su liberalno izjašnjavanje, podrška oslobađanju socijaliste Toma Mooneyja, podrška radikalnom piscu Uptonu Sinclairu, podrška bolnicama Španske republikanske armije, predsjednikovanje Cehom glumaca (Screen Actors' Guild) i borba za pravedne plate svih uključenih u glumački posao. Ovakve aktivnosti su dovele do optužbi da je simpatizer komunista, ali u suštini sve je to više bilo pokazivanje simpatija prema ekonomskim problemima nego nešto drugo. Šansa da 1942. godine zaigra u ulozi Geogra M. Cohana je dobrodošla demonstracija njegovog patriotizma. Cohanov moto: „Ja sam obični čovjek koji zna šta obični ljudi žele da vide“, može se reći da je bio i Cagneyjev. Cagney je nastavio nizati uloge – od kukavičkog vojnika u filmu The Fighting 69th (1940.) gdje ga „opet“ spašava sveštenik O'Brien, do zubara u filmu The Strawberry Blonde (1941.). Pokrenuo je i sopstvenu produkcijsku kompaniju i 1948. godine su on i brat William predstavili film The Time of Your Life, zasnovan na komadu Williama Saroyana u kojem se predstavlja kao kafanski filozof, što se čini kao preteča televizijske hit serije Cheers. Kritičari su bili oduševljeni za razliku od publike. Niko nije želio da vidi Jimmyja Cagneya kako sjedi u stolici i filozofira.
Uslijedile su uloge u filmovima Johna Forda What Price Glory (1952.) i Mister Roberts (1955.). Cagney i Ford se nisu slagali. Kada se još 1961. godine Cagney nije složio sa Billyjem Wilderom snimajući film One, Two, Three odlučio je otići u penziju. Povukao se na svoju farmu i dovršio tako poznati životni krug bogatih zvijezda počevši od radikalnosti u mlađim danima do strogog konzervatizma u starosti. Protestvovao je protiv nediscipliniranih hipija, u potpunosti nesvjestan da je protivljenje autoritetima bio stav američke generacije koja je odrastala uz gangstere iz filmova tridesetih godina. U 82. godini, 1981., Miloš Forman ga je izvukao iz penzije kako bi odglumio svoju labuđu pjesmu u filmu Ragtime glumeći policijskog šefa Walda.
Ali većina će ga najviše pamtiti po akcijskim momentima iz filmova kao što su White Heat (1949.), režisera Raoula Walsha, i scenarista Ivana Goffa i Bena Robertsa. Vraćajući se u ulogu kriminalca, Cagney nije želio popustiti sopstveno kreiranom čudovištu. Nije više bilo društvenih izgovora, već samo čisti psihopata. U ranijim filmovima, Cagney je ubijao samo svoje neprijatelje bilo među gangsterima ili policijom, a sada prilikom pljačke odmah na početku filma ubija dvojicu nevinih čuvara pruge. Kao Cody Jarrett, on je vezan za svoju prevrtljivu ženu, i za majku a la Lady Magbet koju igra Margaret Wycherly. I dok je na kraju filma prikovan unutar fabrike hemijskih preparata, film predviđa današnju opsesiju Hollywooda eksplozijama, ili čak vizuelno podsjeća i na pravi gljivasti oblak koji je bio iznad Hirošime. Cody nestaje u ogromnoj eksploziji, usput van sebe od sreće uzvikuje: „Uspio sam mama! Na vrhu sam svijeta!“
Cagney je umro 1986. godine. Hollywood koji ga je napravio i držao u životu je davno prije njega nestao, ali zombie nasljednik je nastavio da hrani mase i proistekle talente.
Objavljeno u magazinu Sight & Sound
