Piše: Vesko Kadić

Da ne bi bilo zablude glede naslova, sam ne isključuje postojanje bh. kinematografskih nositelja mišljenja i djelovanja, jednom riječju njenih glavnih stvaraoca (scenaristi, redatelji), koji bi po logici trebali da budu i samokritični, nego se apostrofira na onaj segment filmske kritike koja jedina može izreći pozitivnu ili negativnu ocjenu o njenim pojedinim filmovima i njihovim stvaraocima, i koja poput „pravednika“ predstavlja biće, tj. predmet doživljaja i prosuđivanja.  Publiku ćemo ovoga puta izostaviti, iako i ona, za svoj novac, ima pravo da sudi, ali neka se o njoj brinu oni koji tvrde da jedino zbog nje i snimaju filmove.

Svjetska kinematografija i njena teorijska misao uvijek su bili segment uzajamnosti, pa je povijest pojedinih kinematografija „stvarala“ teorija, bez koje ona nikada ne bi mogla postojati i opstati.  Proučavatelji povijesti svjetskog filma susretali su se s njenom glavnom podjelom, što su je činile brojne kinematografske jedinice, pa bez navođenja da je svjetska kinematografija broj jedan bila Francuska, kao zemlja u kojoj su začetke filma stvorili braća Lumijer, niti jedan ozbiljan udžbenik, koji je u svom sadržaju imao njenu povijest, nije mogao da započne. Dalje se, uz tekstove koji su govorili o povijesti filma razvijala filmska teorija (koja se bavila prvenstveno estetikom filma), i na kraju se pojavio (da li su se ovim redoslijedom razvijali pravci filmske  misli, nije toliko ni bitno) jedan specifičan oblik nazvan filmska kritika, koji je bio spona između filma i onih kojima je on i namijenjen, a to je filmska publika, podijeljena na one za i protiv umjetničkog filma. Naravno, da su se prvoj obraćali tekstovi „uzvišenijeg“ sadržaja, dok je za drugu vrstu publike bila dovoljna i tzv. tiskovna kritika.  Koliko  god su filmske blagajne punile dobro plasirana reklama, u koju je producent ulagao pozamašna sredstva, toliko su rejtingu pojedinih filmova  doprinijele i filmske kritike, koje su se  pojavile ne samo zbog informiranja gledatelja što im zanimljivo nudio trenutačni repertoar, nego i kao preporuka što trebaju da gledaju. Uz te tzv. impresionističke kritike, svrstani su i ozbiljni prikazi u tematskim časopisima (neki samo rezervirani za film), koji su za kredo svog pisanja imali kvalitetnu analizu filmskog djela.

U bivšoj jugoslavenskoj kinematografiji, bila su nezaobilazna lica prepoznatljivih filmskih kritičara, a njihove stavove mnogi su redatelji, kao i filmski autori, uzimali i za paradigmu svog rada.  I u prijeratnoj bh. kinematografiji, postojali su filmski kritičari čiji su zapisi itekako utjecali na „život“ jednog filma. Da samo spomenemo dva imena: Zlata Kurt i Aco Štaka. Iako su djelovali u različitim medijima, oštrina njihovih zapažanja i  britkost zaključivanja, odnosili su se, podjednako, i na inauguraciju filma kao najmasovnijeg medija, kao i na značenje filmskih izražajnih sredstava, bez kojih se nije mogao zamisliti niti jedan film, pretendent da bude umjetničko djelo. O postdaytonskoj kinematografiji, u kojoj su nastajala djela što su bila „osvajači“ brojnih evropskih i svjetskih nagrada, ispisivane su manje–više  kritike u dnevnom tisku, dok nije bio nezanimljivi broj i onih „ozbiljnih“ prikaza, kako u printanim tako i elektronskim medijima, no njihova zapažanja bila su „kratkog vijeka“, jer se nisu etablirala u relevantnim časopisima, koji će ostaviti trajnijeg traga o njihovom postojanju. Ništa čudno za jedno društvo tranzicije, gdje se i uradak filmskog kritičara vaga kroz dobit, poput broja prodanih ulaznica, jedine „validnosti“ filma novonastalog potrošačkog društva.  (Jednom riječju, tako zvuči, pisanje filmskog kritičara ne može biti komercijalno, a takva „roba“ danas nikoga ne zanima!)

Brojne su povijesti filmske umjetnosti kojih su ispisali najistaknutiji teoretičari, u kojim se čitatelj mogao upoznati s razvojem svjetske kinematografije, ali u rijetko kojoj da ima poseban ulomak posvećen kritici i teoriji filma, kao i njenim autorima. Čemu je to tako, ostaje da se i danas pitamo. Film, prozvan sedmom umjetnošću, kako ga je imenovao teoretičar Rićoto Kanudo, najmlađa je umjetnost, ali i jedina čiji nam je datum „rođenja“ znan, ali malo znamo koji su tvorci njegove teorije povijesti svjetske kinematografije i prateće industrije, nastale s pojavom kinematografskog aparata braće Lumier. No, film je imao i svoju prapovijest, u kojoj su bili začeci razvoja preteče fotografskog aparata, ili da idemo u još daleku prošlost, kad su nastajale sjene koje su ocrtavale siluete i njihove pokrete, ali nismo upoznati s imenima (ili barem jednim) tih prvih „bilježnika“ pra–rođenja filmske umjetnosti. Sigurno je da je postojalo ime koje je zabilježilo njen zvanični početak, koji se smatra prvom svjetskom javnom projekcijom, održanoj u Parizu 1895. godine, kao što je sigurno da je netko, posebice,  pisao o nastanku tzv. nijemog filma, ili filma u boji. Razborita je tvrdnja, bez razmišljanja i sumnji, da je netko morao da sačini povijest i teoriju koja se odnosila na zvučni film, a da se ne govori o tekstovima koji su isticali postojanje vodećih svjetskih kinematografija, i pridavanju važnosti njihovom postojanju itd.

A, tko su bili „bilježničari“ svih segmenata povijesti svjetske kinematografije? Iako je bilo evidentno da su rijetki teoretičari u svojim knjigama dali posebne akcente, apostrofirajući imena poznatih svjetskih autora filma, ili su to bila rasuta kazivanja, a njihovi tvorci manje poznati i cijenjeni, nego što su to bile razvikane, recimo, filmske zvijezde, nisu postojale  zabilješke o djelovanju mogućih svjetskih filmskih kritičara, a da i ne govorimo, jer ne postoje podaci, skupljenim na jednom mjestu, o njihovim imenima i konkretno učinjenim djelima. Kada je u pitanju bh. kinematografija, tu je stanje alarmantno, baš kao preslika kompletnog sivila, od politike do ekonomije, koji nas u zadnje  dvije i više decenije okružuje. Na čemu počiva bh. kinematografija, osim na osvojenim brojnim međunarodnim nagradama? Zar ne postoje i neki drugi filmovi koji su približno vrijedni djelima s osvojenim priznanjima? I nije pitanje, s druge strane, kod negatora takvih djela  „Što će nam takvi filmovi“, nego „Zar uopće moraju postojati“. Ovaj negativan prizvuk, kao reakcija na stvaralaštvo zaista umjetnički kvalitetnih filmova, kreira naše protupitanje „Što se ne da prilika onim koji bi valorizatori vrijednosti takvih filmova“, i koji bi opovrgli  „stav“ zbog čega se, na sve načine, zaobilazi jedan film rađen, prvenstveno, kao umjetnički čin i projekt. S druge strane, ne podcjenjujući stav i pravo na mišljenje kino gledatelja, i od njih se često čuju „negativna“ mišljenja o takvoj vrsti filma, jer oni u kino odlaze samo zabave radi. A broj zapaženih filmskih kritičara, u bh. postdaytonskoj kinematografiji, nije za zanemariti. Mogu tvorci bh. kinematografije opravdavati njen značaj srazmjerom broju osvojenih evropskih i svjetski nagrada, ali se njena relevantnost, ipak, dokazuje postojanjem kritičara ili teoretičara s tla odakle su ti filmovi i potekli. Uzalud je organizatorima SFF-a, i ostalim daleko manje rangiranim  (čak im se više ni broj ne zna), koji malu pažnju, a neki nikakvu, ne posvećuju glasu onih koji o filmu razmišljaju, i koji ga procjenjuju i vrednuju, uzalud je savršena organizacija neke manifestacije, ako ne postoji misleći subjekt koji će potvrditi njenu vrijednost, naravno kroz ocjenu filmske projekcije, kao jedinog značajnog  segmenta festivalskih događanja. Skloni smo tvrdnji da ne postoji evropski ili svjetski relevantan festival u okviru kojeg se ne dodjeljuju nagrade  filmske kritike, što proteklih devetnaest godina organizatorima SFF-a to nije bilo ni na kraj pameti. Ne mora to biti sastav samo od domaćih kritičara, ali neka bude bilo kakav, samo da se zna da i na bh. tlu djeluju kreativni kritičari koji su u stanju valorizirati estetske vrijednosti filmskog djela.

Zabluda  bh. kinematografije je u tome što je ona dovoljna samoj sebi, i što može neka neznatna sredstva od Fondacije za kinematografiju, ušićariti. Razjedinjena po segmentima, koje se nazivaju producentskim kućama, „životari“ ako ima sredstava da snimi film, manje misleći što će reći neki evropski pa i svjetski kritičari, a više  kako se može prodati, ili kako će kod kino gledatelja proći njihov filmski proizvod. Malo je za koga značajno (umjesto da bude na prvom mjestu), da dobije pozivnicu od bilo kojeg europskog, pa zašto da ne, i od  nekog čuvenijeg svjetskog festivala. A slijedi kritika i na bh. filmske teoretičare, kojih, sigurno, na ovome tlu ima. Da li se pojavio ijedan cjelovit i stručno obrađen tekst, nakon što je Danis Tanović osvojio Oscara, u kojem bi, ne samo njegov uspjeh, nego i vrednote Jasmile Žbanić, Srđana Vuletića, Aide Begić (osvajača evropskih nagrada), bio prikaza u formi obilnog eseja ili naučno teorijskog rada? „Optuženi“ bi mogli lako odgovoriti, a gdje da se pojavi, i tko da ga objavi, kada se razmišljanja o  kvalitetnom filmskom djelu smatraju značenjem „Koga to briga!“. Dalje, da ne zaboravimo, s druge strane, sjajne filmove Ahmeda Imamnovića, Namika Kabila, Nedžada Begovića i dr., i da li je o njima bilo gdje pisano, a da se to ne tumači površnom impresijom prepričavanja sadržaja ili navođenja značenja glumačkih kreacija, i, usput, najvidljivijih redateljskih rješenja? Gdje objaviti validno filmsko djelo, pitanje je svih pitanja. No, još je besmislenije da ne postoji ni jedan medij koji će filmsku kritiku zasluženo honorirati.

Brojna su pitanja, ali je jedno značajno: Zašto je to tako? Nije teško odgovoriti: Jednostavno ne postoje znanje, odgovornost i volja da se podrži  postojanje onih koji bi o bh. kinematografiji, filmu kao njenog najvažnijeg segmenta, imali što reći, kao što nema niti  jednog činioca koji bi barem naznačio, ako ne pokrenuo, potrebu za postojanjem udruge bh. filmskih kritičara i teoretičara. Sarajevo Film Festival, dok je predratna bh. kinematografija bila na izdisaju, ovu je izdigao iz pepela, barem organizirajući, uz Udruženje filmskih radnika, festival bh. filma, i u odnosu na bh. prilike i dalje se održava kontinuitet njegovog cjelokupnog repertoara, s izvanrednim programima, pratećim sadržajima itd. Međutim, pored festivalskog biltena, u kojem se mogu naći ozbiljnije bilješke i kratke analize o filmovima s oficijelnog repertoara, smisao postojanja, posebice domaćeg filma, završava se na prethodno rečenom. Iako se ne smije zaboraviti interesantna sadržajnost spomenutog biltena, koji je iz godine u godinu sve validniji, ne osjećaju se naznake da će se na osnovu njegovog postojanja izroditi neki novi kritičar ili teoretičar bh. kinematografije. Inertnost, bezvoljnost, i na kraju pitanje materijalnosti, doveli su do nedostatka inauguriranja kritičke svijesti bh produkcije, unutar koje je moguće smatrati i razvoj filmske kritike. Zar ne bi bilo interesantno, da ne kažemo poželjno, da SFF pokrene filmski časopis, bez obzira na profil i sadržaj, koji bi „planuo“ kao i karte koji se prodaju za najkomercijalnije festivalske predstave? Ili, koji je to drugi faktor koji bi mogao biti perjanica o ponovnom „oživljavanju“ filmske misli, inaugurirane kroz filmski časopis „Sineast“,  koja je prije rata '92– 95. postojala u BiH?

Zaključimo ovo pesimističko razmišljanje tvrdnjom (cinik bi rekao ništa čudno od potpisnika ovih redova!) da filmsko djelo traje, otprilike, koliko i njegova kino projekcija, da se nagrade arhiviraju na mjestima gdje ih izgriza prašina, te ih se sjećaju samo njihovi dobitnici – a da zapisano o filmu traje koliko i vječnost, ukoliko neka prirodna kataklizma ne uništi cijelo čovječanstvo.

Vesko Kadić, filmolog, završio je u Sarajevu Višu pedagošku (likovna umjetnost) i u Zagrebu Akademiju za kazalište, film i tv (praksa i teorija filmske montaže). Bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH (1994–2002.), a prije proteklog rata bavio se  filmskom kritikom i teorijom (bio je član redakcije sarajevskog filmskog časopisa „Sineast“). Surađivao je s svim relevantnim časopisima za pitanja filma s područja bivše Jugoslavije. Već duže vrijeme zaokupljen je pisanjem knjige „Memoari jednog filmofila“, čije dijelove, prilagođene za „Filmofil“, objavljujemo.