Piše: Marinela Domančić
Regionalnu premijeru (svjetska je bila u Berlinu) na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu doživio je i turski film Janje. U cjelini gledano, teško da je ovdje sve na svom mjestu – scenarističke nedorečenosti, manjak studije karaktera i odsustvo logičnosti u konačnom obratu (da nije tako, film bi bio za 10) stoje nasuprot odličnoj osnovnoj ideji, sjajnim glumcima (pogotovo djeci!) i fantastično odabranim i snimljenim pejsažima Anadolije. Reditelj Kutluğ Ataman bez poteškoća održava zanimanje gledatelja i, što je još važnije, izaziva mnoge emotivne reakcije. Osjećaj nakon gledanja filma nalikuje onome koji imate nakon čitanja strašne bajke s elementima kanibalizma, propasti, izdaje i zlom vješticom pride, koja se nekim čudom pokaže mnogo manje zločestom nakon čitanja posljednjeg retka.
Kuzu; reditelj: Kutluğ Ataman; uloge: NesrinCavadzade, CahitGök, Mert Taştan, Sıla Lara Cantürk, Nursel Köse; 2014.
IMDb rejting: 6.7/10
U selu u anadolskim gudurama, usred zime i obiteljske neimaštine, mali Mert (Mert Taştan) stasao je do sunećenja. Običaj je da se tom prigodom napravi velika gozba, zakolje janje i pozovu svi seljani, ali Mertovi roditelji to financijski ne mogu podnijeti. Otac se tek zaposlio, majka ponešto zaradi prikupljajući sa djecom grane žalosnih vrba a oboje su preponosni da traže i prime milostinju.
Elementi bajke, nagoviještenijoš u prvoj sceni (potpuno nadrealno na brdskoj, snježnoj cesti djeluje dugokosi motociklista koji vozi tandrkalo s prikolicom, kao da je zabasao iz turskih Golih u sedlu), eksplodiraju kada jedva nešto starija sestra Vicdan (Sıla Lara Cantürk) prestravi mališana kako će, ukoliko ne bude novca za janje, otac zaklati njega. Dječačić će ostatak filma piškiti u krevet, sakrivati se na drveće, bježati pod nanin skut i izmišljati dobročinitelja (motociklista) koji će ga spasiti donijevši janje. Da nevolja bude veća, „dobri drugari“ uvalit će u nevolju oca podstaknuviši ga da se, pored lijepe i mlade žene, zateleba u kafansku „umjetnicu“ i skrši na nju ne samo prvu plaću nego i ženino zlato i uvali se u dugove. Tu na snagu stupa nedorađenost karaktera čije ponašanje biva u najmanju ruku nerazumljivo. Priču o klanju dječaka nakon što su se svi lijepo najeli janjetine plasira majka koja prethodno nije došla u dodir sa kćerkinom izmišljotinom. Posljednje dvije scene donose neočekivani rasplet koji vam nećemo ispričati. Držimo da Janje, i pored navedenih manjkavosti, svakako vrijedi gledanja.
