Piše: Mirnes Alispahić
Nakon što su 1945. na svojoj koži Japanci osjetili efekat atomskog oružja, nakon čega je započela svjetska trka za atomskom oružjem, nije im baš bilo jednostavno kada su 50-ih godina prošlog stoljeća po Pacifiku, praktično u njihovoj avliji, počele probe atomskog oružja. Japanski strah od atomskog oružja je postao samo još veći nakon "Daigo Fukuryū Maru" incidenta iz 1954. kada se grupa od 23 ribara kontaminirala nuklearnim otpadom i radijacijom od američkog testiranja hidrogenske bombe u Pacifiku. Kao odgovor na tu rastuću japansku paranoju i strah od nuklearnog oružja, došao je film Godzilla u novembru 1954. Od 1954. do danas, Godzilla se pojavila u 30 filmova, 28 u japanskoj produkciji i dva u američkoj, u animiranim filmovima, stripovima, knjigama, video igrama, pjesmama. Jedino je nije bilo u pašteti, mada me ne bi čudilo da su se Japanci u jednom trenutku prihvatili i te ideje.
Godzila; reditelj: Gareth Edwards; uloge: Aaron Taylor-Johnson. Ken Watanabe, Elizabeth Olsen, Juliette Binoche, Sally Hawkins, David Strathairn, Bryan Cranston; 2014.
IMDb rejting: 6.9/10
Rotten Toamtoes rejting: 73%
Nakon što su Amerikanci pokušali uraditi svoju vlastitu Godzillu 1998. kada su rediteljsku palicu prepustili čovjeku koji je vjerovatno rekorder u uništavanju lijepe nam planete Zemlje, Rolandu Emmerichu, rezultat koji su dobili je bio sve osim zadovoljavajući. Mislim, zaradio je film fine pare, ali su ga i publika i kritika dočekali na nož pa su planovi za daljnje nastavke otpali, i filmski studio TriStar je ostao bez licence. Onda je 2010. došao red na filmski studio Legendary da se okuša u novoj, američkoj adaptaciji Godzille. Nakon sjajnog debi ostvarenja, Čudovištva (Monsters, 2010.) rediteljski posao je pripao Britancu Garethu Edwardsu. Film je krenuo u produkciju 2011. godine da bi sa snimanjem počeo tek 2012.
Sada, dvije godine poslije, pred sobom imamo novi film o Godzilli. Odmah da kažem da osim Emmerichovog „izbljuvka“ iz 1998. postoje još tri američka filma o Godzilli, ali su to zapravo samo nanovo montirani filmovi iz japanske produkcije uz tek pokoju nanovo snimljenu scenu, tako da je Edwardsova Godzilla tek drugi pravi američki film o Godzilli. Šta nam to donosi talentovani Britanac u svjetski poznatoj franšizi? Ukoliko ste gledali njegova Čudovišta, onda otprilike znate šta možete očekivati. Film vizuelno sjajno izgleda, dobro je režiran, ima nekoliko zvučnih glumačkih imena, odličan soundtrack u maniri klasičnih filmova koji pomalo vraća u one stare holivudske filmove o divovskim čudovištima. Godzilla je dizajnirana po uzoru na staru Godzillu i više ne liči na T-Rexa na dijeti iz Jurskog parka (Jurassic Park, 1993.), publika i kritika je podjednako vole, zaradila je pofinu količinu love te su u planu već još dva filma.
Kada pročitate ovo pomislite da ćete gledati jedan sjajan film. Međutim, nećete. Gledat ćete jedan osrednje gledljiv film kojeg jedino Edwards i njegov vizuelni rad spašavaju od čiste dosade i propasti. Spisak stvari koje kvare ovaj film je popriličan: Bryan Cranston i Juliette Binoche ne glume niti pola sata; Ken Watanabe je sveden na gotovo pozadinski lik, baš kao i David Strathairn; Aaron Taylor-Johnston je jedan od najiritantnijih pojava na ekranu, koju ćete nažalost gledati skoro cijeli film i dodjela glavne uloge njemu je jedan od najvećih greški u historiji podjele uloga. Ništa manje iritantna nije ni njegova porodica tj. glumci koji je glume ili bolje rečeno, ne znaju da glume. Zvučni efekti su također besmisleni, kao da gledate Transformerse. Zapravo, rekao bih da Hollywood stavlja iste zvučne efekte u sve filmove gdje se pojavljuju divovske stvari, bez obzira da li se radilo o drevnim čudovištima iz dubina, divovskim robotima iz svemira ili vanzemaljcima. Svi se isto oglašavaju. Kunem vam se da sam u jednom trenutku očekivao da će se MUTO-i i Godzilla sklopiti u Optimusa Primea ili Robotecha. Također, dizajn MUTO-a, čudovišta protiv kojih se Godzilla bori, je prilično besmislen i neinovativan. Bolje su izgledali u skicama i dizajnerskim dokumentima. O scenariju i blesavim scenama nema smisla ni pričati. Grupica marinaca puca na MUTO-a malokalibarskim oružjem? Stvarno? Ima tu još besmislenih i smiješnih scena, ali vjerovatno najgore od svega jeste to što se svijet, po ko zna koji put, svodi na SAD pa tako Godzilla postaje heroj koji spašava svijet tj. SAD. Mada, da budemo iskreni, japanska Godzilla se stalno vrtila po Japanu pa isto tako možemo pričati o tome da je u tim filmovima Japan svijet, ali ovdje to američko patriotsko samoljublje ipak dolazi do više izražaja. Za jednu stvar skidam kapu, a to je prijenos “baklje” Godzille sa Japana na SAD, koja je jasno predstavljena u filmu.
Neiskorištenost poznatih i iskusnih glumačkih imena, uz sve ostale navedene mane, te odsustvo nekih drugih elemenata koji su se itekako mogli ubaciti, dovodi do toga da će rijetki istinski uživati u filmu. Jedino će taj Edwardsov vizuelni rad izvlačiti film i tjerati vas da ostanete uz njega do kraja, a čak i tada nećete biti nešto previše oduševljeni. Mada, ukoliko ste gledali Emmerichovu iguanu 1998. do kraja, onda zaista ne vidim razloga zašto Edwardsovoj Godzilli ne biste dali priliku. I na kraju, šta reći osim toga da je Godzilla nastala iz straha od nuklearnog oružja koje su stvorili Amerikanci da bi kasnije postao heroj koji ih spašava. Nije li to pomalo ironično?
