Piše: Mirnes Alispahić
Argentina. Kada čujete ime te države prva stvar koja vam vjerovatno proleti kroz misli jeste Maradona, zar ne? Onaj maleni fudbaler u toj državi ima status božanstva i može pošmrkati svoju dvostruku tjelesnu težinu u kokainu i da mu ništa ne bude. Poznato? Naravno. Na šta vas još Argentina podsjeća? Gaučosi, pampe, diktatori, poneka loša (ima li dobrih?) sapunjara i to bi otprilike bilo to. Što se tiče filma, nije da ih Argentinci nemaju, jer imaju, čak i oskarovaca kao npr. Tajna u njihovim očima (El Secreto de Sus Ojos; 2009.), ali malo ko da zna za njih. Srećom, Argentinci su se odlučili dohvatiti jedne prilično raširene i popularane teme u posljednje vrijeme, a to je naravno, smak svijeta tj. jedna od varijacija na temu, te su nam donijeli jedan vrlo zanimljiv i svjež film iz tog područja, a radi se o Fazi 7 (Fase 7).
Faza 7; reditelj: Nicolás Goldbart; uloge: Daniel Hendler, Jazmín Stuart, Yayo Guridi, Federico Luppi, Carlos Bermejo, Abian Vainstein; 2011.
IMDb rejting: 5.9/10
Rotten Tomatoes rejting: 71%
Faza 7 je redateljski i scenaristički prvjenac Nicolása Goldbarta, inače vrlo poznatog i cijenjenog montažera u svojoj državi, koji je ujedno radio i montažu ovog filma te se može s pravom nazvati njegovim čedom. Goldbart uzima mnogo puta prežvakanu temu o dolasku neke apokaliptične situacije kojom se čovječanstvo bliži kraju, na to dodaje kap teorije zavjere o novom svjetskom poretku, sve to prelije više nego očitim utjecajem starih majstora atmosfere Georgea A. Romera i Johna Carpentera i donosi nam zaista zanimljiv film koji je ujedno i jedna vrsta hommagea dvojici spomenutih autora. Sam film će vam djelovati kao mješavina fenomenalnog španskog horora [REC], (2007.) i Soderberghove Zaraze (Contagion, 2011.), jer setting (izolirana zgradica sa tek nekoliko stanovnika) kopira od prvog, a pričom se naslanja na drugog (masovna nepoznata zaraza velikog procenta smrtnosti). Pa ipak, iako se može povući dosta paralela između ovih filmova, Goldbart svojim stilom odlučuje film odvesti na posve drugu stranu te se tu vidi utjecaj Romera i Carpentera, gdje on u tom malom, skučenom prostoru stambene zgrade u kojoj živi svega 3-4 porodice ubacuje crni humor, napetost i borbu za preživljavanje. Također, njegov glavni lik Coco, kojeg odlično tumači Daniel Hendler, nije nikakav stereotip likova kakvi se pojavljuju u ovakvim filmovima. Niti je kakav alfa mužjak, niti je kakva junačina, niti je čovjek koji se odlučuje na neke radikalne stvari da bi zaštitio svoju porodicu već je jedno ogromno, nezrelo derište koji ništa ne shvaća ozbiljno čak ni u trenucima kada se svijet oko njega raspada i nestaje, a supruga mu je na pragu poroda što samo po sebi daje jednu novu dimenziju ovakvim filmovima.
Već od samog početka jasno je vidljivo, kao i u nastavku priče, jasno je da je riječ o jednom satirično-kritičkom osvrtu na moderno društvo i ljude koji žive u njemu što je opet jedan od zaštitnih znakova Romera i Carpentera, a posebno ovog prvog, iz njihovih ranih filmskih uradaka. Dok nam pred očima prolaze rafe krcate raznoraznim prehrambenim i inim drugim proizvodima, naš par, Coco i njegova trudna supruga Pipi (Jazmín Stuart) se lagano šeću tržnim centrom ne primjećujući, namjerno ili nenamjerno, paniku i haos koji se širi oko njih te idu do svog stana, pale TV i slušaju vijesti na kojima se priča o novoj bolesti koja kosi ljude širom planete. Odjednom, njihova zgrada je u karanteni nakon što ima komšinica odlazi u bolnicu sa simptomima bolesti. I tako, dok svijet oko njih, polako, ali sigurno, tone ka dnu, tako se i njihov mali, unutrašnji svijet u zgradi obrušava. Paranoja počinje hvatati malobrojne stanare, prave se savezništva i budi se ono zvjersko u ljudima, svojstveno samo nama u takvim situacijama. U jednoj takvoj atmosferi, Coco prolazi sopstvenu odiseju odrastanja i konačno se iz nezrelog derišta na kraju pretvara u zrelu osobu, muškarca doraslog situaciji.
Film se vjerovatno neće svidjeti mnogim ljubiteljima postapokaliptičnog žanra obzirom na njegov spori tok radnje. Ukoliko ste navikli na neke žustrije, dinamičnije filmove, ovaj možete zaobići jer to ovdje nećete pronaći. Pronaći ćete jedno odlično stvaranje tenzije i atmosfere, fino razrađene likove, iako će vam Coco i Pipi vjerovatno biti antipatični zbog svog ponašanja, te jedan odličan hommage ranim radovima Romera i Carpentera. I na kraju ne zaboravimo spomenuti fenomelani sintetički soundtrack kojeg kao da je skladao Carpenter lično ili pak Goblinsi.
