Piše: Mirza Skenderagić

Nakon osvajanja Zlatnog lava na festivalu u Veneciji i svjetske premijere u kinima širom svijeta, ostvarenje Joker Todda Phillipsa i dalje privlači veliku pažnju u javnosti filmskog svijeta i pokreće mnogobrojne polemike, od „prosječnog“, preko „nedorečenog“ do „najboljeg“ stripovskog filma svih vremena. Međutim, u ovome slučaju, nije presudno da li je on „najbolji“ ili „najgori“ film o jednom (anti)heroju, već da je apsolutno drugačiji od svih koji su do sada snimljeni. I to iz više razloga, onih žanrovskih, prije svega, zatim tematskih, stilskih i na koncu, idejnih. Ostvarenje Philiipsa, koji je do sada bio poznat po urnebesnim i uspješnim komedijama, kao što je recimo saga Mamurluk, kreira sasvim novi dio biografije ovog čuvenog DC-jevog antiheroja, zatim, istu smiješta u formu između realistične drame i psihološkog trilera, uz jaku povezanost sa tradicijom američkog filma 70-ih i 80-ih godina, mahom nezavisnog, i kutlnim ostvarenjima kao što su npr. Kralj komedije (1983), sadržajno ili Taksista (1976), stilski, ali i: Paklena naranča (1971), Serpico (1973), Ulice zla (1973), Let iznad kukavičijeg gnijezda (1975), TV mreža (1976)... Istovremeno, Joker je do srži uzemljen u aktuelnu društveno-političku stvarnost, iako je radnja smještena u period ranih osamdesetih, u fikcionalni grad Gotham. Tu je i duboka analiza mentalnih bolesti, pljuvanje u lice vladajućoj klasi, posveta pušenju... i da, Joaquin Phoenix koji će dobiti Oscara.

„Što dobijete kada spojite mentalno bolesnog usamljenika sa društvom koje ga je napustilo i koje ga tretira kao smeće? Dobijete ono što je*eno zaslužujete!“, kaže Joker kojeg igra Joaquin Phoenix, tokom svoga live gostovanja u late night televizijskom showu, kod omiljenog Murrayja Franklina u glumačkoj interpretaciji Roberta De Nira. Ipak ovaj dio narativa predstavlja samo konačni rezultat razvoja lika Arthura Flecka koji od uličnog klauna i neostvarenog stand-up komičara, postaje opasni serijski ubica, što, zapravo odmah biva jasno, s obzirom da ga se tada prvi put oslovi kao Jokera. Nastup kod Murrayja jeste upravo trenutak ostvarenja njegovog sna, ali i prelazak iz stvarnosti u fikciju, odnosno televizijski svijet, gdje čovjek današnjice jedino još istinski postoji. Ishod tog sna jeste brualno ubistvo u live programu koji opet, tek stvorenog nemilosrdnog ubicu vraća u stvarnost, na ulicu, ali sada sa sasvim drugačijom ulogom.

Joaquin Phoenix kao Arthur Fleck/Joker

Dakle, narativ Jokera započinje upravo na ulici, gdje simpatični Arthur Fleck zarađuje za život kao klaun te kojem grupa klinaca otme reklamni pano, s kojim je on prethodno vješto žonglirao u ritmu vesele muzike. Ipak, da kod ovoga klauna nema ništa veselo, režiser nagovještava u sceni otvaranja u kojoj razigrani klaun sa ulice nanosi šminku ispred ogledala, te pokušava prstima nasilno razvući osmijeh, dok mu se u očima nakupljaju suze. Nakon potjere za mladim nasilnicima, koja završi sa pretučenim klaunom na zemlji i polomljenim panoom, fokus kamere se vraća na izmučeno lice Arthura Flecka, koji se sada glasno smije ispred Afroameričke socijalne radnice, ali se ponovno u tom nasilnom, glasnom, nekontrolisanom smijehu, krije nešto bolno, tragično, jezovito. Naime, kako se kasnije saznaje, Fleck boluje od rijetkog psihološkog poremećaja, zbog kojeg ima povremene napada smijeha, a koji se najčešće javljaju u stresnim situacijama. Na kraju radnog dana tokom kojeg koristi nekolikorazličitih antipsihotika, on se vraća kući svojoj psihički i mentalno bolesnoj majci, odvojenoj od vremena i prostora, a s kojom zatim gleda svoju omiljenu emisiju „Live with Murray Franklin“.

Krajnje depresivna i sumorna svakodnevnica glavnog protagoniste, koju dodatno posivi Fleckov otkaz na poslu, dovodi radnju u metro, gdje ovaj tek otpušteni klaun, u samoodbrani, ubije trojicu mladića u skupim odijelima. Uskoro se saznaje da su ubijeni bili uposlenici milijarderske korporacije Wayne Enterprises koja nije baš omiljena u siromašnom Gothamu, što pokreće tihu pobunu među većinskom nižom klasom, a čiji zaštitni znak postaje upravo klaunovska maska. Fleckov bijedni i ponižavajući život će nastaviti svoj neizbježni tok ka konačnom raskolu, te će on negdje oko polovice filma saznati kako je navodno sin milijardera Thomasa Waynea, oca malenog Brucea koji će nekad u budućnosti postati Batman. To otkriće će pokrenuti niz novih događaja, kao što je Fleckovo saznanje da je usvojen od strane mentalno oboljele narkomanke koja ga je zlostavljala u djetinjstvu, a koju nasposlijetku uguši jastukom u bolničkom krevetu.

Negdje uporedo će se odvijati simpatična ljubavna veza između Flecka i njegove komšinice iz zgrade, Sophie (Zazie Beetz), do trenutka kada autori ne razotkriju da je njihova ljubav samo Fleckova imaginacija. Upravo će ovo najaviti centralnu tačku Phillipsove ideosfere, koja razmatra odnos stvarnosti i fikcije, realnih mogućnosti i velikih očekivanja, istine i laži. Scena kada Fleck izgovori prethodno navedenu rečenicu u emisiji Murrayja Franklina koji ga je opet pozvao samo kako bi ga ismijavao, te izvadi pištolj i prospe mozak svome televizijskom idolu, jeste trenutak u kojem „mentalno bolesni usamljenik“ napušta stvarnost i odriče se „društva koje ga je napustilo i koje ga tretira kao smeće“. U live programu, jedinom vidiljivom prostoru, on postaje glas usamljenih i odbačenih, junak siromašnih i ponižavanih, on postaje Joker. Brutalno ubistvo u TV programu koje postaje okidač za uličnu revoluciju i nasilne nerede, ukazuje svakako na nezaobilaznu ulogu televizije u kreiranju stvarnosti modernog doba te koji na tragu naslova TV mreža iz 1976. godine, ukazuje na stanje medija u 21. stoljeću, čiji najtamniji satirični elementi više uopšte ne izazivaju začuđenje.

Kada Joker i definitivno preuzme ulogu vođe i svojevrsnog proroka razjarene društvene rulje, tako što se podigne na uništeno vozilo Hitne pomoći i krvlju nacrta osmijeh na licu, režiser umjesto reza, koristi postepeno zatamnjenje, što je svakako znak da je u sadržajnom, stilskom i idejnom smislu, došlo do velike promjene. Uskoro se ponovno pojavljuje Fleckovo lice u krupnom planu, ovaj put sa mnogo jačim svjetlom i dominantnom bijelom bojom, za razliku od prethodno kreiranog tamnog ozračja i oskudne palete boja. U istom monotonom razgovoru sa Afroameričkom socijalnom radnicom, sada drugom, a koji je iz tamnog ureda zatrpanog papirima, premješten u blještavu psihijatrijsku bolnicu, Fleck, odnosno Joker, se prvi put smije zbog šale, a ne zbog bolesti, što je svakako naznaka njegovog izliječenja.

Međutim, ishod tog „izliječenja“ nije rehabilitovani uzorni građanin već okorjeli ubica kojeg je više nemoguće promijeniti. Upravo u sceni u psihijatrijskoj ustanovi, koja završi krvavim tragovima na podu hodnika, tj. očiglednim ubistvom socijalne radnice, Todd Phillips ukazuje na ključni trenutak filma, onaj u kojem otvara pitanje o mogućnosti imaginacije svega što je u prethodnih skoro dva sata prikazano. On, sa ovom, jasno odvojenom scenom, postavlja pitanje: šta ako je Fleck stvorio Jokera u unutrašnjosti svoga uma? Znakove i detalje koji ukazuju na ovakvu tačku tumačanja ovoga naslova, Phillips nudi u ne suviše skrivenom obliku, a jedan od najvažnijih je ponuđen u provoj sceni razgovora sa socijalnom radnicom, unutar koje je ubačen kadar u kojem Fleck udara glavom o vrata unutar sobe u psihijatrijskoj ustanovi, sličnoj onoj na kraju filma. Taj kadar predstavlja informaciju o tome da je Fleck nekada bio u ludnici i da se ne želi više vratiti tamo. Međutim, šta ako Fleck nikada nije niti izašao iz ludnice? U sceni razgovora sa prvom socijalnom radnicom, moguće je primijetiti sat na kojem je 11 sati i deset minuta, jednako kao i na satu u „ubačenom“ kadru, što svakako ukazuje na to da je za nesretnog Arthura Flecka vrijeme zaustavljeno negdje između bijelih bolničkih zidova.

Sa ovim poentiranjem na kraju, odnosno definitivnim sjedinjenjem stvarnosti i fikcije, režiser ukazuje na činjenicu da priča o Jokeru nije ništa drugo nego li namaštana fikcija, ali koja je, smještena u realističko okruženje, apsolutno poistovjećujuća sa stvarnošću koju živimo. Za razliku od prethodnih filmova o ovome najpoznatijem antijunaku, npr. naslova Batman (1989) u kojem „nasmijanog“ psihopatu igra Jack Nicholson, ili recimo ostvarenja Vitez tame (2008) sa Heathom Ledgerom kao Jokerom, Phillipsov Joker iz 2019. godine je priča koja je nastala iz stvarnosti u kojoj, mentalno bolesnog usamljenika društvo pretvara u nepopravljivog serijskog ubicu. Koji nastaje iz svih onih standardnih društvenih užasa u kojima svakodnevno pasivno ili aktivno učestvujemo.

Kojeg, na koncu, stvaramo mi, svojom nezasitom ovisnošću o stripovskim (anti)junacima, koji nakon projekcije i emitovanja, napuštaju kino-platna i televizijske ekrane i postaju preovladavajući stanovnici našeg svijeta.